Dušan Pekić je bio mladi glumac koji se proslavio tumačeći glavnu ulogu u filmu Srđana Dragojevića "Rane". On i Milan Marić su sa svega 15 godina odigrali role Pinkija i Švabe i tako ispisali nove stranice istorije domaćeg filma i postali prave zvezde krajem devedesetih godina. Ipak, poput njegovog junaka u "Ranama", Pekić je imao kratak bljesak i brutalan kraj u stvarnom životu.
Dušan je bio jedan od mladića koji su odrastali u Beogradu u najteže vreme i jedan od onih koji su imali put ka izlasku. Srećnom okolnošću producenti filma "Rane" primetili su ga jednom prilikom u Zemunu i savetovali tada petnaestogodišnjem momku da se prijavi za audiciju.
Dušan je prihvatio, pojavio se i pokazao veliki talenat uz oduševljenje Dragojevića i ekipe. Prilika koju je dobio u radu na tom filmu nije bila samo značajna zbog glumačkog probijanja, već i zbog iskustava koje je tom prilikom pokupio.
Neke scene iz "Rana" su snimane u Grčkoj i to je bila prva prilika za Dušana da izađe iz zemlje i vidi malo drugačiju atmosferu od ondašnjeg beogradskog sivila. Po završetku priče sa svojim filmskim debijem, želeo je da upiše Akademiju i da radi na sebi, da postane vrstan glumac. Do toga, nažalost, nikada nije došlo.
"Pinki" je nakon vrtoglavog starta karijere morao da ispuni svoju građansku dužnost i 2000. godine je otišao na odsluženje vojnog roka u Kraljevo. U noći između 26. i 27. marta tada 19-ogodišnji Dušan Pekić preminuo je u vojnoj kasarni, a uzrok smrti do dana današnjeg nije utvrđen. Glasine postoje da je prevelika doza određene droge bila fatalna za Dušana, a oni koji su ga bolje poznavali tvrde da je čak bio ugušen u snu. Istina verovatno nikad neće biti otkrivena.
Nije retkost da glumci dožive sudbinu svojih likova u stvarnom životu, da "život izimitira umetnost". Ovo je jedan od onih slučajeva kada je život bio posebno nemilosrdan. Dušan Pekić kao talentovan momak sa beogradskog asfalta mogao je da ispliva iz užasa u kojem je živeo u jednoj od najsumornijih decenija u novijoj istoriji naše zemlje. Mogao je da iskoristi lik Pinkija kao slamku spasa, kao izlaz. Ali dva momka, jedan stvaran, drugi fiktivan, su se previše vezali jedan za drugog i Pinki je Dušana povukao sa sobom, ali u smrt.
Na kraju kao posebno gorak ostaje Pinkijev oproštajni monolog sa kraja "Rana" i rečenica koja nastavlja da odzvanja u ušima svakog gledaoca dugo nakon što se svetla u bioskopskoj sali popale: "Sve mi se čini, rođaci, da sam ipak prošao bolje od vas."
