icon-closeicon-commentsicon-downicon-galleryicon-homeicon-nexticon-previcon-reacticon-searchicon-soc-fbicon-soc-gplusicon-soc-insicon-soc-mailicon-soc-rssicon-soc-twittericon-soc-vibericon-soc-wupicon-soc-yticon-totopicon_react

Najnovije vesti

BEZ MILOSTI

ISPOVEST HRVATICE IZ OSIJEKA: Ubili su mi muža jer je Srbin, rekli su: "Ne hranimo četničku decu!"

Društvo 19.05.2017. 15:44h

Tri uniformisane osobe pozvonile su na vrata. Branko im je otvorio. „Pođite s nama na informativni razgovor.“ Pitao je trebaju li mu dokumenti. Ne, vratiće ga za posla sata.

Marija Lovrić voli „Tvoju zemlju“. Voli i zemlju u kojoj živi, i svoj Osijek, njegovo zelenilo, rijeku, miran kvart na južnom kraju grada u kojem živi. A opet, mogla je zamisliti život u Njemačkoj i da joj sve to budu samo ljetni praznici i Božići. 

Osječanin Branko Lovrić nije htio u Njemačku, pa je ona otišla k njemu. Dočekao ju je 2. veljače 1977. na osječkom željezničkom kolodvoru i tada je otpočeo njihov zajednički život.

Oboje su radili, pristojno zarađivali, dobro su se slagali i bili usredotočeni na djecu

Rijetko su se razdvajali. Jedno drugom najbolji prijatelji. Marija je htjela krstiti sinove. Odgojena je kao katolkinja. Branko je bio pravoslavac, po majci Srbin, po davno umrlom ocu Hrvat. Rekao joj je: „Ako te to veseli, krsti ih.“ I Saša i Srđan su kršteni u Katoličkoj crkvi. Svi bi kod Marijinih slavili katolički Božić i Uskrs, kod Brankove mame pravoslavni. Ona se na popisu stanovništva izjašnjavala kao Hrvatica, on kao Srbin. Nisu se osjećali Jugoslavenima, ali nije tu bilo neke velike priče. Oboje su bili Osječani, mada ne bi bilo važno ni da ih je snašao neki drugi grad rođenja, druga vjera, druga nacija

Ni Branko ni Marija nisu ništa znali o naoružanim skupinama koje noću dežuraju Osijekom i kontroliraju ulaz u grad.

Službeno nisu imale ovlasti, ali su vladale ulicom. Nisu znali da postoji Branimirova osječka bojna, postrojba koju je ustrojio i naoružao Branimir Glavaš, ni da su neki ljudi odvedeni iz svojih domova i da se više nikada nisu vratili. U moru onih srpske nacionalnosti koji su svakodnevno odlazili iz grada tko bi znao tko je otišao, a koga su odveli. 

Onda, 26. studenog, oko 11.30, tri uniformirane osobe pozvonile su na njihova smeđa drvena vrata. Mlada žena, mlađi i nešto stariji muškarac. Branko im je otvorio. „Jeste li vi Branko Lovrić?“ Potvrdio je. „Pođite s nama na informativan razgovor.“ Pitao je trebaju li mu dokumenti. Ne, vratit će ga za posla sata... CEO TEKST PROČITAJTE NA PORTALU NEWSWEEK.RS

 

POGLEDAJTE BONUS VIDEO:

 

KURIR TV VESTI UŽIVO: Od Beograda do Čačka putem od pepela
Pratite Kurir na VIBERU:
http://chats.viber.com/kurir

RAZMENA SADRŽAJA

Inicijalizacija u toku...