1. Početak bune: Isidor Nikolić
KARIJERAStratimirović je posle sloma revolucije 1849. stupio ponovo u austrijsku vojsku i stigao do čina general-majora
ILIJAJosif Rajačić rodio se 1785. godine u porodici pravoslavnog sveštenika u Lici, u Hrvatskoj. Njegovo svetovno ime bilo je Ilija
4. Bratimljenje Srba i Hrvata: Svetozar MiletićRođen je 1826. godine kao najstariji od sedmoro dece u siromašnoj obućarskoj porodiciSrbi su u Hrvatima videli svoje prirodne saveznike. Traženo je uspostavljanje zajedničke skupštine Srba i Hrvata, u kojoj bi hrvatski ban bio predsednik, a srpski vojvoda potpredsednik.Na putu u Beč, gde je od cara hteo da traži priznavanje odluka Majske skupštine, patrijarh Rajačić zadržao se u Zagrebu. Skupština hrvatskog naroda, Sabor, nije mogla da se konstituiše jer novimenovani ban i predsednik Sabora baron Josif Jelačić nije bio položio zakletvu, pošto je katolički nadbiskup pobegao. Narod je zahtevao od patrijarha Rajačića da izvrši postavljenje bana, što je ovaj i učinio - ustoličio je Jelačića i blagoslovio ga svojim krstom. Ostalo je zabeleženo da ih je masa na rukama nosila puna dva kilometra do Crkve Svetog Marka u Zagrebu. Hrvatski sabor je tada doneo deklaraciju da “Hrvati i Srbi, istorodna braća, imaju u Hrvatskoj ista prava imati”.Vezama s Hrvatima sve vreme trajanja revolucije poklanjana je posebna pažnja, pa je Rajačić u Zagreb poslao Svetozara Miletića, da tamo agituje za stvar Srpske Vojvodine.Povratak u Bačku iz PešteSvetozar Miletić rođen je 1826. godine kao najstariji od sedmoro dece u siromašnoj obućarskoj porodici. Zahvaljujući pomoći bogatih Srba, pohađao je Srpsku pravoslavnu veliku gimnaziju u Novom Sadu, a ostalo je zabeleženo da je bio “najbolji đak koga je gimnazija ikada imala”. Izbijanje nemira 1848. godine zatiče ga u Pešti, i on se vraća u rodnu Bačku.Svetozar Miletić zvoni na uzbunu u čuruškoj crkvi i poziva narod u borbu protiv Mađara, koji nameću svoj jezik i guše slovensku narodnost. Mađarske vlasti ga proganjaju, ali ga narod štiti od hapšenja, i on preko Sremskih Karlovaca odlazi u Beograd, gde neuspešno nagovara srpsku vladu da krene u rat protiv Turaka, te da tako započne opšte srpski ustanak na Balkanu.Hrvatska podrška samo parolamaVraća se u Sremske Karlovce na Majsku skupštinu, koja ga bira za člana Glavnog odbora, a patrijarh Rajačić šalje ga u Zagreb. Koliko zato što su mu važne veze s Hrvatima, toliko i da Miletića zbog radikalnog nacionalnog stava skloni iz centra zbivanja.Svetozar Miletić dva meseca je boravio u Zagrebu, ali Hrvati se u podršci nisu makli dalje od parola. On se vraća u Vojvodinu i, razočaran, povlači u rodni Mošorin.Naredne godine, kad buna propadne, zahvaljujući bogatoj stipendiji kneza Mihaila Obrenovića nastavlja studije u Beču. U Novom Sadu otvara advokatsku kancelariju 1856. godine i nastavlja borbu s Mađarima za prava Srba. Biran je za gradonačelnika Novog Sada i sa tog položaja proglašava srpski jezik zvaničnim. Pokreće i uređuje Zastavu, najuticajniji dnevni list kod Srba u Austrougarskoj, i osniva Srpsku narodnu slobodoumnu stranku - prvi organizovani nacionalni pokret kod Srba u Habzburškoj monarhiji. Mađarske vlasti zatvarale su ga u više navrata, a zbog maltretiranja na robiji u 50. godini života psihički je oboleo. Narednih četvrt veka bolovao je i nije se uključivao u politički život.Umro je 1901. godine.
SAVEZNICITraženo je uspostavljanje zajedničke skupštine Srba i Hrvata, u kojoj bi hrvatski ban bio predsednik, a srpski vojvoda potpredsednik
5. Matija BanU Zagrebu se želelo da se ne cepa narodna snaga, nego da Srbi i Hrvati idu zajednički protiv MađaraPobunjeni Srbi u Vojvodini nadali su se pomoći iz Srbije, a neki su smatrali da treba iskoristiti priliku i izvesti ujedinjenje sa obe strane Save i Dunava. Svoju šansu video je i Miloš Obrenović, koji je devet godina ranije svrgnut s vlasti i od tada lutao Evropom. On je preko poverljivih osoba nudio svoje usluge Mađarima, ali je tražio da ga priznaju kao srpskog despota.U samoj Srbiji postojale su dve struje: jedna, predvođena liderom opozicije Tomom Vučićem Perišićem, koji nije krio netrpeljivost prema Prečanima, bila je za nemešanje, dok je ministar unutrašnjih poslova Garašanin bio za akciju. Knez Aleksandar Karađorđević, koji je tada vladao Srbijom, bio je neodlučan sve dok nije saznao da se Miloš Obrenović sprema da ode u Srem među pobunjenike. Tada je dozvolio da se iz Srbije upute dobrovoljci u Vojvodinu.Srbin katoličke vereVelika očekivanja imali su i Hrvati. Vladimir Ćorović piše: “Kod Hrvata želela se saradnja sa Srbijom radi moralne pomoći i zato što se znalo da će Srbi iz Vojvodine postupiti onako kako im se bude preporučivalo iz Beograda. A u Zagrebu se želelo da se ne cepa narodna snaga, nego da Srbi i Hrvati idu zajednički protiv Mađara.”Ban Jelačić slao je u Beograd svog izaslanika da se utanače budući odnosi između Hrvatske i Slavonije s jedne, i Srbije i Vojvodine s druge strane.U Vojvodinu su prelazili iz Beograda zagovornici ujedinjenja, a najglasniji agitator među njima bio je Matija Ban. On je krstario po Sremu, išao je u Novi Sad, Zagreb i Zadar, i govorio da treba izvući, u tom mutnom vremenu, što više koristi za srpsku stvar, ali u isto vreme raditi i u sporazumu sa Hrvatima.Ovaj Srbin katoličke vere iz Dubrovnika rođen je 1818. godine. Sa osamnaest godina stupio je u franjevački red, ali je ubrzo iz njega otišao. U 21. godini putuje u Carigrad i Brusu, gde je pohađao elitnu vojnu školu. U Turskoj je kupio i veliko imanje... Takav obrt u životu ovog sina dubrovačkog berberina neki istoričari tumače Banovom vezom s masonima i ulaskom u špijunsku mrežu poljskog grofa Adama Čartotijskog, koji je nastojao da uz pomoć Francuske i Engleske suzbije uticaj Rusije.Vaspitač Karađorđevićeve ćerkeMatija Ban je 1844. došao u Beograd, gde postaje vaspitač kćeri kneza Aleksandra Karađorđevića - za šta mu je, uostalom, bila potrebna preporuka s nekog visokog mesta, pošto se u pedagoškom radu do tada nije mnogo isticao.Docnije je bio šef pres-biroa i vodio je poslove nacionalne propagande. Autor je mnogih drama s nacionalno-romantičnim sadržajem. Mesto u Beogradu gde je imao imanje i kuću danas nosi naziv Banovo brdo.Matija Ban bio je vatreni zagovornik nacionalnog ujedinjenja i oslobođenja Južnih Slovena. Srbi, Hrvati i Bugari, po njemu, trebalo bi da žive u jednoj federalnoj državi, u kojoj bi Srbija imala ulogu kolovođe. Granice ove države išle bi od Trsta do Sofije, a u njoj bi se našle i Bosna, Hercegovina, Crna Gora, Stara Srbija, severna Albanija, Boka kotorska, Dalmacija...Umro je u Beogradu 1903. godine. On je 1848. godine izmislio reč “četnik” da bi označio gerilce u Grbaljskoj buni.
OD TRSTA DO SOFIJEMatija Ban bio je vatreni zagovornik nacionalnog ujedinjenja i oslobođenja Južnih Slovena. Srbi, Hrvati i Bugari, po njemu, trebalo bi da žive u jednoj federalnoj državi, u kojoj bi Srbija imala ulogu kolovođe
KNIĆANINIstakao se u bitkama kod Pančeva i Vršca, a pročuo se zbog svoje neustrašivosti. Knićaninov pogreb je bio događaj retko viđen u Beogradu. Ceremoniji su prisustvovali knez Aleksandar i kneginja Persida Karađorđević
7. Stevan ŠupljikacIako je proglašen vojvodom, nije hteo da se prihvati dužnosti bez odobrenja cara Franje JosifaIako ga je Majska skupština izglasala za vojvodu, austrijski oficir Stevan Šupljikac nije želeo da se prihvati dužnosti bez carevog odobrenja. A ono nije stizalo jer je Beč pokušavao da se nagodi s Mađarima. I tek kad je Austrija shvatila da do takve nagodbe neće doći, Šupljikac je iz Italije, gde je bio na zadatku, upućen u Srbiju.U Sremske Karlovce je došao tek 6. oktobra 1848. Zatekao je preko 20.000 slabo naoružanih vojnika bez uniformi i bez dovoljno oficira. Posvetio se uređenju jedinica, ali je već 15. decembra te godine u Pančevu umro od srčanog udara.U novembru te godine na bečkom prestolu došlo je do smene: mlakog Ferdinanda smenio je mlad i odlučan Franja Josif. Da bi Srbe pridobio za sebe protiv Mađara, on je izjavio da prihvata srpske zahteve, ali je njihovo sprovođenje u delo ostalo na drugom štapu.Nemilosrdni ratDa ne bi ratovali na dva fronta, sada su se Srbima obratili i Mađari, nudeći im sporazum. Međutim, ruski car je od početka odlučno bio protiv Lajoša Košuta, pa je izvršio pritisak na Beograd da se od svakog dogovora s Mađarima odustane. Počeo je nemilosrdan rat.U prvi mah srpska vojska beležila je uspehe protiv Mađara. Tokom ofanzive u januaru 1849. pod svoju kontrolu stavila je veći deo teritorije proklamovanih granica Srpske Vojvodine. Njeno napredovanje na sever zaustavljeno je početkom marta u bici kod Kaponje, blizu Subotice. Tu je srpska vojska od oko 4.000 vojnika poražena od četiri puta brojnijih mađarskih snaga.Malo zatim usledila je kontraofanziva Mađara, u kojoj je srpski pokret u Bačkoj i Banatu gotovo uništen. Srbi su gubili mesto za mestom, a poslednji otpor pružali su Stratimirović i Knićanin. Mađarska vojska s Petrovaradinske tvrđave je 12. juna gotovo sravnila sa zemljom Novi Sad. Srpski pokret je praktično ugušen.Intervencija carske RusijeMađari, međutim, nisu dugo uživali u pobedi: u sukob se 1. avgusta 1849. uključila ruska carska vojska i nanela im totalni poraz. Većina mađarskih zapovednika je streljana, a Lajoš Košut je pobegao iz Ugarske prvo u američku državu Ajovu, zatim u Tursku, i na kraju u Italiju, gde je doživeo duboku starost. U Turskoj mu se pridružila žena, kojoj je u tome pomogao Ilija Garašanin.Car Franja Josif je 18. novembra 1849. proglasio Vojvodstvo Srbiju i Tamiški Banat, sa sedištem u Temišvaru, u kojem su Srbi činili manjinu.Borba za nacionalna prava nastavljena je u decenijama koje su dolazile.Stevan Šupljikac rođen je 1786. godine u Petrinji, današnjoj Hrvatskoj, u porodici austrijskog oficira. To je odlučilo da se i on posveti vojničkom pozivu iako je završio studije filozofije.Služio je u austrijskoj, pa u francuskoj vojsci, gde je bio ađutant Napoleonovog maršala Marmona. Zbog junaštva pokazanog u pohodu Francuza na Rusiju 1812. godine, Napoleon ga je odlikovao Legijom časti. Šupljikac je prvi Srbin koji je dobio ovaj orden.Ponovo je primljen u austrijsku vojsku 1814. godine, i u njoj ostao naredne tri decenije, do revolucije 1848. godine.Sahranjen je u fruškogorskom manastiru Krušedolu, pored despota Đurđa Brankovića.
ŠUPLJIKACZbog junaštva pokazanog u pohodu Francuza na Rusiju 1812. godine, Napoleon ga je odlikovao Legijom časti. Šupljikac je prvi Srbin koji je dobio ovaj orden
Sledeće subote: Poznati Srbi koji su ležali u zatvoru