VELIKI INTERVJU LEGENDARNOG DRAGANA ŠKRBIĆA: Ljudi nekada živeli za sport, a ne od njega! Izgubili smo našu, srpsku školu...
Dodajte Kurir u vaš Google izborDragan Škrbić jedno je od najvećih imena u istoriji ne samo srpskog, već i svetskog rukometa.
U svoje vreme Dragan Škrbić bio je poznat kao prototip modernog, dominantnog i inteligentnog pivota.
Srbija zasluženo bolja od Mađarske
Dragan Škrbić je čovek koji je obeležio zlatnu eru ovog sporta, krajem prošlog i početkom ovog veka, a 2000. zvanično je proglašen za najboljeg rukometaša sveta, što je priznanje koje u potpunosti oslikava njegovu igračku veličinu.
Za Kurir Dragan Škrbić pričao je otvoreno o uspehu srpske rukometne reprezentacije i plasmana na SP, budućnosti rukometa u našoj zemlji, Crvenoj zvezdi, ali i svom privatnom poslu.
Šta mislite o uspehu srpske rukometne reprezentacije i plasmanu na SP posle baraža sa Mađarima?
- Taj rezultat je zaslužen. Srbija je u dve utakmice bila bolji protivnik od Mađarske, pokazala je više, momci su u uvom trenutku potvrdili da su bolja ekipa. Mađarska ima veći rejting od Srbije u evropskom rukometu, počev od boljih rezultata na velikim takmičenjima, ulaganjima u rukomet, činjenici da imaju dva velikana poput Vesprema i Segeda... I sigurno je da su bili favoriti. Srbija je pokazala da je bolja, da je kontrolisala obe utakmice, u Nišu je bila prilika da slavi i ubedljivije... Ali, eto i dva gola viška su bila nedostižna. Čestitike igračima i stručnom štabu sa moje strane, jer su ostvarili značajan rezultat za Srbiju - rekao je Dragan Škrbić i dodao:
- Bile je određenih spekulacija, da će Srbija i Mađarska, bez obzira na ishod baraža, dobiti specijalnu pozivinicu za SP. Nisam siguran, baš. Imamo iskustvo da nas niko nikada nije pozvao na takmičenje, a da to nismo zaslužili kroz kvalifikacije. Vrlo je važno učestvovati svake godine na velikim takmičenjima, pre svega za promociju srpskog rukometa, a onda i jačanje nacionalnog tima kroz jake utakmice.
Mađari imaju pet puta veći budžet, ali...
Hoće li srpski rukomet moći da iskoristi ovaj rezultat?
- Pa, znate šta... Mi koji smo igrali rukomet i tu smo oko njega, voleli bismo da tako i bude. Da se Srbija vrati na stare staze, da opet bude u vrhu. Međutim, za to su potrebni ozbiljniji rezultati. Ovo su kvalifikacije za SP, realno i za očekivati je da budemo učesnici. Imali smo loš rezultat na EP, da podsetim sve i zato nismo bili povlašćeni u baražu. Bez rezultata reprezentacije nemoguće je da rukomet kao sport podigne svoj nivo i renome u zemlji. I među ostalim sportovima, ali i internacionalnim relacijama. Da budem precizan, potreban nam je rezultat na velikim takmičenjima. Sad smo se kvalifikovali, to je šansa, hajde da je konačno iskoristimo. Rezultati sa poslednjih velikih takmičenja nisu bili na nivou... Da pojasnim, popularnost rukometa izaziva kod dece želju da treniraju, a mi onda dobijamo nove i potencijalne generacije za uspeh.
Šta nedostaje srpskom rukometu? Da li je to novac? Da li infrastruktura? Ili nešto treće?
- Ako ćemo da pričamo samo o novcu, onda bi Mađarska trebalo da se kvalifikuje pre Srbije, jer su kod njih mnogo veća ulaganja nego kod nas. Ne znam da li je podatak tačan, ali u Niši sam čuo, da je budžet RS Mađarske 22 miliona evra. A, znate li koliko je našeg Saveza? Mislilim da RSS nema ni četvrti, peti deo toga... Ne držite me sad za reč, ne znam talno, jer nisam u Savezu. Novac je bitan u smislu ulaganja u klubove, jer oni proizvode igrače. Klub je osnova, bez njih nema igrača. I finansijsko ulaganje bi kod nas trebalo da je bolje, ali da je novac preduslov za bolji rezultat, sad na SP, mislim da nije.
Izgubili smo našu, srpsku školu rukometa
- Mislim da smo mi malo kao rukometna nacija izgubili identitet! I to je po meni glavni problem. Srpske rukometaše i srpske ekipe krasile su neke druge osobine i vrline, nego sada. Bili smo poznati po tome da smo 300 odsto na terenu, da smo uvek igrali na granici dozvoljenog i nedozvoljenog, da smo uvek imali pobednički mentalitet... I to je vezano za pristup. Sad, taktika... Imali smo našu, srpsku školu rukometa. Da budem precizan, u jednoj utakmici mi smo znali da igramo četiri vrste odbrane, a to se danas izgubilo. Mi danas igramo onako, kako igraju ostali. I to je trend u gotovo svim sportovima. Taj, kako ga zovu "moderni rukomet", ili recimo "moderna košarka". A, to ne postoji.
- Da me neko pogrešno ne razume. Ne kažem da je trebalo da ostanemo na tome što sam pričao, već da to unapredimo i podignemo na viši nivo. Zašto? Zato, što je naše! Originalno. Srpsko. Mnoge današnje reprezentacije koje vladaju evropskim rukometom su učile od nas i od naših trenera. Oni su svoje unapredili, a mi ostali na istom nivou. I to moramo da počnemo od baze.
Svi imaju nešto svoje, samo smo se mi izgubili
Zašto u Srbiji više nema bekova poput Nenada Peruničića, Igora Butulije, Vladimira Belog Petrića i Nedeljka Jovanovića i pivota poput vas?
- Prošlo je već 20 godina otada... Ali, to je istina. Mnogo toga se promenilo u evropskom rukometu, jer je to dug period. Drugi su bolje radili i bili su sistematični. A, mi smo izgubili ono naše... Naš stil, ritam, originalnost po kojem smo bili poznati. Evo, pogledaj druge reprezentacije... Danci, Šveđani kako igraju... Na isti način kao pre 20 ili 25 godina, samo su to pojačali, pre svega na fizičkom planu. Igraju "6-0" odbranu, sa mnogo trčanja, da im lopta ide brzo oko zone... Mi nismo to. Mi smo imali rešenje na koji način da im napadnemo odbranu, kakav zalet ide na koju vrstu odbrane... To su neke stvari koje se uče odmalena. To je talenat, a njega treba doterati i usavršiti.
- Španci su i pre 20 godina i sada igrali taktički besprekorno. Koriste svaku grešku protivnika. Oni ne pobeđuju što su bolji od tebe, već što koriste svaku tvoju grešku. Milimetar na jednu stranu, ili drugu, ugao pod kojim dodaješ, kod njih je mnogo bitno... Francuzi su pre 25 godina imali jednog Didijea Dinara, braću Gijoma i Bertrana Žila koji su bili "ormari" i bazirali svoju igru na fizičkoj dominaciji. Eto, Nikola Karabatić, koji je našeg porekla, bio je toliko fizički dominantan da je mogao bez problema da igra utakmicu, da traje i 120 minuta i 100 posto. I svi ovi koje sam nabrojao to imaju i sad, a mi smo se pogubili. Ostali smo na talentu, vicu, šmeku... A, to je prošlo vreme. Nismo se prilagodili, za razliku od Hrvata. Evo primera, kad trener kod njih uzme tajm-aut, neko ko ne zna, misli da se oni svađaju, da je to na ivici incidenta, a to je njihova karakteristika. To je imala i generacija Nenada Kljajića, Istoka Puca, Ratka Tomljanovića koje smo mi pobeđivali.
- O Špancima mogu da pričam bez problema. Tamo sam živeo 25 godina, žena mi je bila Špankinja, deca mi i dalje žive tamo, znam to podneblje i narod. Prvi put su nas pobedili na EP 1996. godine, dotad smo ih redovno dobijali. A, svake godine smo išli u Madrid i Granadu na turnire. E, nakon toga, došlo je da nekad mi dobijemo njih, nekad oni nas. Danas, Španija je velesila u rukometu, a mi smo, tu gde smo. Isto je i sa Francuzima. I sad, Španci u Francuzi osvajaju trofeje, a mi smo ostali tamo negde...
Reprezentacija se stvara
Kako vidite reprezentaciju u budućnosti, deluje da je počeo proces podmlađivanja?
- Recimo, iz svoje prespektive, gde nisam vezan za reprezentaciju, nisam trener, nisam u Savezu, mogu reći - u slučaju da su dva igrača podjednakog kvaliteta i učinka za ekipu, uvek bih uzeo mlađeg. Mladost donosi uvek neki novi kvalitet. Sa druge strane, za reprezentaciju moraju da igraju samo oni najbolji, bez obzira stariji, ili mladi. Čak mislim, da za nacionalni tim ne treba da igraju najbolji, već oni koji najviše donose ekipi. Pazi, pokojni profesor Branislav Pokrajac govorio je reprezentacija se ne sastavlja, već stvara. Ima neki igrač koji nije kvalitetan kao neki drugi, ali njegov učinak u toj ekipi je odgovarajući. Isto kao i atmosfera i hemija između igrača nekada je ključ uspeha, kao i u svim kolektivnim sportovima. U reprezentaciji je to to, što imamo. Dolaze mlađi igrači, naša tri beka prosek je 23 godine. To su momci koji će igrati narednih deset godina za reprezentaciju. I to je za poštovanje. Pred njima je dobra budućnost i treba izdržati. Kod nas si, ili pokojnik, ili pukovnik. Da nisu prošli Mađare, verovatno bismo drugačije razgovarali. (smeh)
Selektor stranac na klupi Srbije, nešto za šta ste se prvi zalagali. Kako posle Tonija Đerone vidite Raula Gonzalesa?
- To što je selektor stranac, to je isto ono što sam pričao za mlade, ili stare igrače. Zamisli ovako, neka "aj-ti" firma iz Amerike kao neće da uzme nekog stručnjaka iz Španije, ili Srbije. Pa, uzeće ga! U modernim i novim vremenima to je tako. Iz svog iskustva, kao igrača, za klubove sam igrao za velike ugovore i premije, a za reprezentaciju samo iz ljubavi! I nikada se nisam osećao tako značajan, kao kad sam bio u dresu reprezentacije. To slušanje himne, to ne može da se opiše... Naježim se sad, kad vam pričam o tome. Ne može to da se opiše rečima. To treba doživeti.
Objašnjenje, zašto selektor stranac
- Ono što je cilj Saveza, kad su pobedili na izborima, to su kvalifikacije za Olimpijske igre u Los Anđelesu. I za taj cilj treba uzeti najboljeg trenera. Mislim da je pun pogodak sa izborom Raula, jer je on čovek koji može od ove ekipe da izvuče maksimum. A, to je posao trenera. U svoje vreme zalagao sam se za dolazak stranca na mesto selektora, iz samo jednog razloga. Moram da napravim digresiju. U svoje vreme Španci i Nemci dovodili su najbolje trenere i igrače sveta u svoje klubove. I onda su njihovi stručnjaci učili od njih. A, to smo bili mi Srbi, Rusi, Rumuni... I na kraju su nas preskočili. Na primer, mi sada ne možemo da dovedemo Talanta Dušebajeva da bude trener Metaloplastike ili Dubičice, i da ga platimo... Ali, možemo da angažujemo selektora. I da nam pokaže kako rad treba da bude kvalitetniji i da mi iz toga crpimo znanje za bazu. Da svi budu uključeni u taj sistem i rad, i onda će doći rezultat. A, to nije baš lako ovde kod nas u Srbiji. Zašto? Dosta je sujete od strane igrača, trenera, trenerske organizacije... Da prihvate nešto što dolazi sa strane.
- Nije suština da strani trener vodi našu reprezentaciju. Okej, Raul je pokazao da ume, da eto može i do rezultata... Strani uticaj treba da bude vezan za svakodnevni rad i sistem koji stalno pominjemo. Recimo, Toni Đerona je bio koordinator svih selekcija u Barseloni, od najmlađih do prvog tima i isto to u RS Katalonije, a čak 90 odsto španskih rukometaša je odatle. On je tu decu od malih nogu selektirao... I kada je došao kod nas, Toni me je pitao šta očekujemo od njega. Rekao sam mu da kada ode posle četiri, ili osam godina, onaj koji dođe posle ostvari rezultat. Da se vidi rad, od onih najmlađih do najstarijih, da svi igraju isto. Da imamo šemu i model. Sad... Jedno je bio plan, drugo...
Profesionalci danas i entuzijasti nekada
Pomenuli ste ranije bazu, kako dečake i devojčice ponovo zaintrigirati da zavole i počnu da treniraju rukomet?
- Što se tiče generalno sporta, ne samo rukometa, baza je danas smanjena. U ranijem periodu nije bilo izazova za dete kao danas, u ovom modernom vremenu. Nama je bila potrebna lopta i školsko dvorište i da se igramo. A, sada klinci imaju telefone, igrice, društvene mreže... Nije tako lako dovesti dete na teren. Ono što može da podigne bazu jeste rezultat muške rukometne reprezentacije! Uz sav respekt prema ženskom rukometu koji podržavam i navijam za te devojke, opet, veliki rezultat muškog tima je preduslov za decu. Da se klinci identifikuju sa tim igračima i krenu na rukomet. Ja sam kao dete u Crvenki svake subote išao na utakmice i gledao dva Veselina, Vujovića i Vukovića i primio se na rukomet. Teško je porediti dva vremena...
- Nekada smo imali ljude koji su bili entuzijasti, koji su živeli za sport, a ne od njega. Bio je to drugi sistem. Sada je sve ubrzano i ljudi traže da budu plaćeni za ono što rade. I tu je tema novca najvažnija. Ranije, ljudi su radili od šest sati do dva, imali sigurnu platu i onda ono slobodno vreme koristili da se posvete sportu ili hobiju. I takvi ljudi su radili po klubovima. A, sada je drugačije i sve košta. I moraš da platiš te ljude.
Hitno vratiti sport u škole, sjajni španski model
- Ono što je veoma bitno, jeste fizičko obrazovanje u školama. Daću primer Španije, jer ga najbolje znam. I imam sentimantalnu vezu prema toj zemlji koja je moja druga kuća. Tamo je sport toliko involviran u školama, da svaka osnovna i srednja ima svoj klub. Ovo vam je 100 odsto tačno, jer su moja deca prošla taj program. Da li jedan klub, dva, tri ili pet. Zavisi od tradicije škole, da li je to košarka, rukomet, mali fudbal. Škola gde su išli moji klinci baštinio je košarku i mali fudbal. I onda sva deca treniraju ta dva sporta. Rade dvokratno, kao i sve u Španiji, i kada se u 17.30 završe časovi, dečaci i devojčice idu da treniraju. Svi, i oni koji su talentovani, i oni koji nisu. I tu dolazimo mi roditelji, i tu se družimo i mi. I to je baza koja se širi, pa iz kvantiteta izlazi koncentracija kvaliteta. Generalno, mi u Srbiji to nemamo. Ne znam kako je sada kod nas... Mene je nastavnik fizičkog odveo na rukomet.
Rukomet je nekada bio sport malih sredina. Kako vratiti manje centre poput Crvenke, Zaječara, Kaća?
- Ne znam koji je tamo problem. Odrastao sam u maloj sredini, u Crvenki. Ti neki centri koji su bili nestaju, ali pojavljuju se novi poput Kostolca, Lazarevca, Aranđelovca, Kikinde... Šta se dešava po manjim klubovima... Ne znam. Većina njih ima finansiranje od lokalnih samouprava. U Crvenki su pored mene ponikli Joška Holpert i Momir Rnić, olimpijski i svetski prvaci. Šteta za te klubove što polako nestaju - zaključio je Dragan Škrbić.
Ovo je prvi deo "intervjua nedelje", u drugom delu Dragan Škrbić govori o srpskom klupskom rukometu, pravilima u ovom sportu koja decenijama zbunjuju ne samo publiku, već i bivše rukometaše, kao i o svom privatnom poslu, u kojem je veoma uspešan.