Pozvao je ženu i rekao da će doći na ručak, a onda mu se izgubio svaki trag: 23 godine kasnije klupko se odmotalo i istina je sve zaprepastila
Dodajte Kurir u vaš Google izborKada je Gabrijel Nađ jednog januarskog dana 1987. godine pozvao suprugu i rekao joj da će doći kući na ručak, niko nije mogao ni da nasluti da će to biti poslednji trag o njemu naredne 23 godine.
Bio je otac dvoje dece, imao je porodicu, dom i život u Sidneju. A onda je nestao bez objašnjenja. Njegov automobil pronađen je spaljen pored puta, a porodica je ostala sa pitanjem na koje više od dve decenije nije imala odgovor — šta se dogodilo čoveku koji, kako su govorili, nikada ne bi otišao a da se ne javi?
Porodica godinama živela bez odgovora
Gabrijel je imao ćerku Dženifer, koja je tada imala devet godina, i sina Stivena, koji je imao 11. Njegov nestanak za porodicu je bio potres od kog se nikada nisu potpuno oporavili.
Dženifer je kasnije ispričala da joj je bilo neizdrživo kada bi je ljudi pitali gde joj je otac. Niko nije znao šta da joj kaže, a odgovora nije bilo.
Posle nestanka, porodica se preselila iz Sidneja na obalu Kvinslenda. Njegova supruga Pamela godinama je vodila računa da budu upisani u telefonski imenik, nadajući se da bi Gabrijel, ukoliko je živ, jednog dana mogao da ih pronađe.
Vreme je prolazilo, a nada se polako gasila. Porodica je na kraju počela da veruje da je mrtav.
Jedan trag promenio je sve
Više od 20 godina kasnije, samo dve nedelje pre nego što je trebalo da bude zvanično proglašen mrtvim, policajka Džordžija Robinson pronašla je trag koji je promenio tok cele priče.
Dok se pripremala za ročište pred mrtvozornikom, uradila je još jednu proveru i naišla na zdravstveni karton na ime Gabrijel Nađ.
Bio je živ.
Ispostavilo se da je godinama živeo pod drugim imenom, bez jasnog sećanja na porodicu, prošlost i život koji je nekada imao.
Dve decenije izgubljenog života
Gabrijel je kasnije ispričao da je imao povremene „bljeskove“ pravog imena, ali da mu se sećanje vraćalo sporo i u delovima. Jedno od najranijih sećanja iz tog perioda bilo je iz Njukasla, gde se prisećao da je krvario iz rane na glavi.
Ožiljak na potiljku ostao je kao podsetnik na povredu za koju veruje da je mogla da izazove gubitak pamćenja.
Naredne dve decenije proveo je uglavnom lutajući. Radio je na farmi u Rokhemptonu, prihvatao povremene poslove na ribarskim brodovima i gradilištima širom Kvinslenda, spavao na ulici, kampovao na plažama i borio se sa alkoholom.
Nekada je imao porodicu i dom, a zatim je živeo kao čovek bez prošlosti.
Pastor koji mu je pružio ruku
Preokret se dogodio u Mekaju, kada je upoznao pastora Barija Hejhoua. On mu je ponudio smeštaj u crkvi River of Life i posao domara. Za Gabrijela, to je bio izlaz sa ulice i prvi osećaj stabilnosti posle mnogo godina.
Kada mu je bila potrebna operacija katarakte, pastor mu je pomogao da izvadi Medicare karticu na pravo ime. Upravo taj dokument pronašla je policajka Džordžija Robinson.
Kada ga je pozvala i rekla da želi da razgovara s njim, Gabrijel je pomislio da je možda nešto skrivio.
Ali prve reči koje mu je izgovorila donele su mu olakšanje.
„Nisi nikoga ubio, nisi tražen od policije, ti si nestala osoba i to nije zločin“, rekla mu je.
Fotografije i pisma vratili su mu prošlost
Policajka mu je pokazivala fotografije i postavljala pitanja. Gabrijel je kasnije opisao taj trenutak kao scene iz crtanog filma, kada se iznad glave upale lampice.
Donela mu je i pisma od ćerke Dženifer, supruge Pamele, oca i maćehe.
Tada je prvi put posle 23 godine imao mogućnost da se vrati porodici, ali mu je Robinsonova jasno stavila do znanja da je odluka samo njegova.
Istog popodneva seo je i napisao najduže pismo u životu. Sedam i po strana, sa obe strane papira.
Poslao ga je supruzi i ćerki.
Tri dana kasnije, na stari mobilni telefon koji je koristio stigla je poruka od Dženifer.
Pisalo je samo: „Zdravo, tata.“
Gabrijel je kasnije priznao da je to bilo dovoljno da zaplače.
Susret koji je čekan 23 godine
Ubrzo ga je pozvala i supruga Pamela. Razgovarali su dok se baterija telefona nije ispraznila.
Dve nedelje kasnije, Dženifer je doputovala u Mekaj kako bi videla oca kog je poslednji put poznavala kao devojčica.
Na aerodromu ju je čekao sa velikim buketom cveća.
Ona je kasnije ispričala da je sve izgledalo kao usporen snimak. Potrčali su jedno drugom u zagrljaj, posle više od dve decenije neizvesnosti, bola i pitanja bez odgovora.
Retko stanje koje može da izbriše identitet
Dženifer veruje da je njen otac možda patio od stanja poznatog kao disocijativna fuga, retkog psihijatrijskog poremećaja koji može da izazove gubitak pamćenja i lutanje daleko od porodice i poznatog života.
Gabrijel je ostao da živi u Mekaju, ali je nastavio da održava kontakt sa suprugom, roditeljima i decom.
Njegova priča danas se prepričava kao jedna od onih koje porodicama nestalih daju tračak nade. Jer, kako kaže Dženifer, najteže nije uvek ono što se dogodilo — već to što ne znate ništa.
„Želim da ljudima dam nadu da se ponekad dobre stvari mogu dogoditi, da se čuda mogu dogoditi“, rekla je ona.
Poručila je i svima koji su iz bilo kog razloga otišli od kuće da nekome jave da su dobro.
„Ne mora to da bude porodica. Ali neznanje na kraju može zaista, zaista da vas slomi.“
Video: Nakon pet godina nestala osoba se proglašava mrtvom