Tamo negde dve hiljade osme-devete sedeo sam u kafani s jednim tadašnjim visokim državnim dužnosnikom, koji mi se jadao na probleme sa srpskim mentalitetom, na šta sam mu ja rekao da srpski mentalitet nije nikakav problem, da je to medijski indukovan konstrukt i da, ako mu treba bolji mentalitet, poveri mojoj neznatnosti deset dana i prinudnu upravu nad Pinkom i RTS-om - ostali mediji bi se upodobili u roku od 14 sati - i mentalitet će biti promenjen unutar predviđenog roka.
Dužnosnik ništa nije rekao, mudro je oćutao, ali sam lepo video da je pomislio: dam ti qwrz. A to je pomislio zato što nije imao nikakav suštinski problem s mentalitetom, nego je tražio način da taj mentalitet navrati na svoju vodenicu. Što je docnije uz pomoć trusta pilećih mozgova i pokušao. I na kraju gromoglasno prdnuo u čabar.
Jesam se ja s jedne strane zajebavao kad sam visokom dužnosniku predlagao da mi poveri poslove promene mentaliteta - sve i da se dužnosnik najeo gljiva ludara i nameračio da mi poveri taj posao, zahvalio bih mu se na ponudi, imao sam pametnija posla - ali s druge strane sam bio smrtno ozbiljan.
Mentalitet - ta prokazana reč - nije ništa fiziološko, ništa neurološko, ništa urođeno, ništa „identitetsko“, još manje nepromenljivo, to je skup mentalnih slika smišljenih da generišu određene emocije i da tim emocijama uslove određene modele ponašanja. Mogu se te mentalne slike usađivati u ljudske svesti decenijama, mogu decenijama uslovljavati modele ponašanja, obrni-okreni, potrebno je vrlo malo vremena da se mentalne slike promene i da počnu uslovljavati sasvim druge modele ponašanja.
Primer (doduše izmišljen) iz bivšeg mentalitetskog života. Godine 1944. u kafanu u Mionici u kojoj je orkestar svirao „Drma mi se, drma mi se šubara i cveće“ banuo je politički komesar lokalnog partizanskog odreda, ispalio kapelniku metak u potiljak i muzikantima naredio: Od sada nadalje ima da svirate „Druže Tito, naše rosno cveće, za tobom se cela zemlja kreće“. I tako je mentalitet promenjen za jedno veče. Problem sa ovim mentalitetom, koji je potrajao nekoliko decenija, sastoji se u tome što je jedina alternativa bila povratak pesmi „Drma mi se, drma mi se šubara i cveće“.
Ono što je u toj stvari bitno jeste da u poslu promene mentalnih slika nema mesta nikakvim postupnostima, nikakvim politikama korak po korak. To se menja prekonoć, onako kako je Ataturk obznanio Turcima: od sutra pišete latinicom, nema više fesova, nema hidžaba. Nije čak bilo potrebe da politički komesar bilo kome ispali metak u potiljak.
Naprosto se, kao da se proteklih decenija nije ništa događalo - a svašta se događalo - na televizorima počinju čitati - i u novinama objavljivati - proverene i suvoparne vesti bez natruha mržnje, vidovdanske mnogostradalnosti i zavetnosti. I onda prepustiti stvarima da teku svojim tokovima, omeđenim isključivo ustavom i zakonima. Koliko je lako, toliko je nemoguće.