BIO KLINIČKI MRTAV, PROŠAO KROZ PAKAO, A CRVENU ZVEZDU NIKADA NEĆE ZABORAVITI... Ovaj čovek je obeležio dosadašnji tok Mundijala i ima FILMSKU životnu priču!
Dodajte Kurir u vaš Google izborKada pomislite na fudbalske priče o preživljavanju, upornosti i neverovatnom karakteru, ime Stalea Solbakena mora biti na samom vrhu. Aktuelni selektor reprezentacije Norveške i ikona danskog Kopenhagena danas je prepoznatljiv po svom žestokom temperamentu pored aut-linije i oštrom umu. Međutim, njegova najveća pobeda nije ostvarena na zelenom tepihu, već u kolima hitne pomoći, gde je čitavih sedam minuta bio klinički mrtav.
Ovo je priča o čoveku koji je bukvalno skočio iz ruku smrti da bi ispisao istoriju skandinavskog fudbala.
Elegantni vezista sa severa
Pre nego što je postao taktički genije u odelu, Solbaken je bio vrhunski fudbaler. Rođen 1968. godine u norveškom Kongsvingeru, igrao je na poziciji centralnog veznog igrača. Odlikovali su ga sjajan pregled igre, liderske sposobnosti i autoritet na terenu.
Nakon uspešnih epizoda u domovini (Lilehamer, HamKam, Lilestrem), inostrani angažmani odveli su ga u engleski Vimbldon i danski Alborg. Za reprezentaciju Norveške odigrao je 58 utakmica, postigao devet golova i bio deo legendarne generacije koja je nastupala na Svetskom prvenstvu 1998. i Evropskom prvenstvu 2000. godine.
Sve je delovalo idilično kada je 2000. godine prešao u danski Kopenhagen. Niko nije slutio da će mu upravo taj klub doneti i najveću tragediju i najveću slavu.
Sedam minuta tišine: Dan kada je Stale umro
Trinaesti mart 2001. godine zauvek je promenio Solbakenov život. Tokom laganog treninga sa Kopenhagenom, Stale se iznenada srušio na travu. Doživeo je srčani udar usled neotkrivene urođene srčane mane.
Nastala je panika. Klupski lekar Frank Odgard brzo je reagovao, ali Solbakenu je srce stalo. Klinički je bio mrtav.
"Bio sam mrtav sedam minuta. Doktori su dali sve od sebe u kolima hitne pomoći, masirali mi srce i koristili defibrilator. Sećam se samo da sam se probudio u bolnici, okružen cevima, i da mi je supruga rekla šta se desilo", prisećao se kasnije Solbaken.
Lekari su uspeli da mu vrate puls, ali fudbalska karijera je bila gotova u 33. godini. Ugrađen mu je pejsmejker, a Stale je morao da nauči kako da živi iznova, sa stalnim podsetnikom na prolaznost života u sopstvenim grudima.
Feniks na klupi: Vladar Kopenhagena
Mnogi bi nakon takve traume izabrali miran život daleko od stresa koji nosi profesionalni sport. Ali ne i Solbaken. Fudbal je bio njegov kiseonik.
Odlučio je da postane trener, a njegov povratak u Kopenhagen 2006. godine, ovog puta na klupu, pokrenuće zlatnu eru kluba. Stale je od Kopenhagena napravio evropsku silu i redovnog učesnika Lige šampiona. Osvojio je čak 8 titula prvaka Danske i 4 kupa. Pod njegovim vođstvom, Kopenhagen je postao prvi danski klub koji je prošao grupnu fazu Lige šampiona (sezona 2010/11), gde su na domaćem terenu otkinuli bod moćnoj Barseloni Pepa Gvardiole (1:1).
Imao je kratke i manje uspešne izlete u nemački Keln i engleski Vulverhempton, ali se uvek vraćao svojoj "drugoj kući" - Kopenhagenu, gde je ukupno proveo više od decenije kao menadžer u dva mandata.
Noćna mora zvana Crvena zvezda
Iako je sa Kopenhagenom nizao uspehe i rušio velikane, jedna specifična evropska epizoda ostala je upisana kao jedna od najvećih sportskih trauma u Solbakenovoj trenerskoj karijeri. Leto 2019. godine donelo je epski dvomeč trećeg kola kvalifikacija za Ligu šampiona protiv beogradske Crvene zvezde.
Nakon žestoke borbe i rezultata 1:1 u Beogradu, revanš na Solbakenovom "Parken" stadionu pretvorio se u psihološki triler kakav fudbalski svet retko viđa. Ponovo je bilo 1:1, a onda se ušlo u izvođenje jedanaesteraca - seriju koja je ušla u istoriju UEFA takmičenja.
Izvedena su čak 22 penala na meču punom tenzije, lošeg terena i neverovatnih preokreta. Solbaken je pored aut-linije proživljavao emotivni rolerkoster. Njegov tim je imao nekoliko "meč-lopti" za prolaz, ali su njegovi igrači redom prebacivali gol ili slali lopte u ruke Zvezdinog golmana Milana Borjana.
Kada je u 11. seriji Radovan Pankov pogodio za Beograđane, a Jonas Vind promašio za Kopenhagen, usledio je šok. Solbaken je bio slomljen. Ispadanje nakon penal-lutrije (6:7) ostavilo je dubok trag, a norveški strateg je kasnije otvoreno priznao da mu je taj poraz bio jedan od najtežih i najtraumatičnijih trenutaka u karijeri, jer je ekipa imala sve u svojim rukama, a on sam je bio na ivici srčanog prekida od stresa.
Misija Norveška
Krajem 2020. godine, Solbaken je preuzeo najodgovorniji posao u karijeri - postao je selektor reprezentacije Norveške. Dobio je u ruke generaciju predvođenu jednim od najboljih napadača sveta, Erlingom Halandom, i maestrom Martinom Edegardom.
Njegov zadatak nije lak - Norveška predugo čeka na plasman na veliko takmičenje. Ipak, Solbaken je u tim uneo svoj prepoznatljivi borbeni duh, disciplinu i strast. On ne dozvoljava izgovore, a igrači u njemu ne vide samo trenera, već čoveka koji je prošao kroz najtežu životnu bitku i pobedio.
Život sa pejsmejkerom i večni borac
Danas, Stale Solbaken živi život punim plućima, iako pored aut-linije često izgleda toliko energično da navijači ponekad strepe za njegovo zdravlje. On sam ističe da se ne plaši. Pejsmejker radi svoj posao, a on svoj.
Njegova životna priča je lekcija o tome da kraj karijere ne znači i kraj snova. Kada mu je sudbina oduzela mogućnost da trči za loptom, on je pronašao način da diriguje onima koji trče.
Stale Solbaken je živi dokaz da su srce i volja jači od medicine, i da pravi lideri nikada ne odustaju - čak ni kada im srce na sedam minuta prestane da kuca, ili kada prežive fudbalske drame koje testiraju granice ljudske izdržljivosti.
BONUS VIDEO: