Zbilje i prelistavanja portala novinčina serbskih u potrazi za temama o kojima bih pisao, a kojih već danima nema pa nema.
Ništa novo ni na srsbskom (novinskom) zapadu ni na istoku. Ućutao se Milo Lompar, NSPM u stagnaciji. Novinarske muze ućutale, a rata (još) nema.
Pregledam tako sabajle jutros novinske portale i sve se nešto pitam: da li bi, ako bi u našem današnjem broju bio zapandrčen samo novi datum - 6. 7. 2026, a preštampan kompletan sadržaj od srede 1. 7. 2026, čitateljstvo serbskih novinica uopšte primetilo da je današnje novine pročitalo pre pet dana.
Čisto sumnjam da bi. Ponajpre zato što više nego ubedljiva većina nije pročitala ni izdanja od prethodne srede, potom zato što se u prošli utorak - dan u kome se pakuju novine za sredu - događalo (i od događanom se pisalo) manje-više isto što će se dogoditi i danas, kad se budu pripremala sutrašnja izdanja.
Bodrijar je to zvao „štrajk događaj“, ja to zovem raspad društvenog energetskog sistema koji se nadomešćuje prelaskom na alternativne izvore napajanja, što će reći recikliranje davnih vidovdanskih naklapanja, reaktualizacija drevnih razvoda i spanđavanja i respanđavanja takozvanih poznatih ličnosti.
Otuda mu je došlo nekako samorazumljivo da usred štrajka događaja i sveopšteg mukajeta, uzduž i popreko srbskog novinskog sveta kao grom odjekne patriotski breaking news, citiram: „Demokratska narodna partija Crne Gore predala inicijativu za zakazivanje posebne sednice Skupštine opštine Pljevlja na kojoj bi se u toj opštini ponišila odluka o priznavanju Kosova.“ (Predlažem zakazivčima sednice da se obrate Milu Lomprau i Abu Ćirjaku za „podršku“. Puno će im značiti.)
Neposredno po obznani pljevaljskog breaking newsa, širom srpskog sveta odjeknuli su gromoglasni aplauzi, a na Kosovo su stale odjekivati snažne eksplozije, koje nisu bile posledica reprize banjskog pičvajza, nego je to Kosovu pucao qwrz što će ga opština Pljevlja „otpriznati“.
Pljevaljska inicijativa/odluka - skupa s mnoštvom sličnih odluka, uključujući Koštunčinu moronsku preambulu - ukazuje na dva velika, po svemu sudeći nerešiva problema koja Srbe sve i svuda neprestano dovodi u sukob - ne sa svetom, kako se pogrešno smatra, nego sa samima sobom, kako je (ispravno) primetio neko, za koga ni ChatGPT nije utvrdio tačno ko.
Problem br. 1 - basnoslovno samoprecenjivanje sopstvenog značaja; problem br. 2: još basnoslovnije precenjivanje sopstvenih mogućnosti; problem br. 3 - koji proističe iz prethodna dva problema - nemanje blagog pojma o modusima i pravilima na kojima počiva kakav-takav svetski poredak i problem br. 4 - neumrlost nade da će - samo ako li se istraje u samoprecenjivanju - „srpsko stanovište“ prejebati svetsku realnost i da će „pravda (konačno) pobediti“. Nastavak u sutrašnjem broju, ukoliko redakcija ne posluša moj savet, pa ponovo odštampa današnji.