Bespuća srpske političke zbilje, u više navrata sam dolazio u napast da pomislim da su Srbi svi i svuda potomci onog ruskog generala koji je - kad mu je kao dvedesetogišnjaku lekar rekao da mu leka nema i da se priprema za smrt - lekaru ovako odgovorio: „Pričaj ti šta hoćeš, ja neću da umrem. Tačka.“
Kad god se Srbima dogodi nešto što im nije po volji - a stalno im se takve stvari događaju - reakcije na dogođeno su sledeće: Srbi se ili pretvaraju da se ništa nije dogodilo ili - ako je to što se dogodilo previše krupno i vidljivo pa se ne može gurnuti pod tepih - to što se dogodilo naprosto ne priznaju. To poricanje/neprihvatanje realnosti u svim situacijama koje se ne podudare sa „našim uslovima i željama“, zajedničko je svim Srbima i Srbijama, kako radikalskoj, tako i građanskoj, i svim mahalama. I slavskoj i jevropskoj.
Ako se nađe neki hadžija pa kaže ili napiše da se to što se dogodilo ipak dogodilo i da bi se moralo prihvatiti kao svršen čin, uvek se nađu neki Lompar ili neki Abu Ćirjak da kažu/napišu da je taj hadžija podlegao duhu „samoporicanja“ i „autošovinizma“.
I tu dolazimo do tajne, veće od Srbije, koja je sama po sebi jedna velika. Stopostotno sam, naime, siguran da svi podnosioci opštinskih inicijativa za otpriznavanja Kosova, svi utuživači NATO i svi pisci kosovobraniteljske preambule, savršeno dobro znaju da njihova otrpriznavanja, utuživanja i preambularna bulažnjenja nikakvog efekta - osim scenskog - neće imati, što ih, naravno, ne sprečava da nastave sa otpriznavanjima, utuživanjima i preambuliranjima.
Ima opet u Euromahali podosta dilbera koji će se rado posprdnuti sa opštinskim otpriznavačima, utuživačima NATO i piscima preambularnih bulažnjenja, koji će, međutim, samouvereno, „s ponosom“ reći: „Ja ne priznajem Vučića, smatram ga nenadležnim, on nije moj predsednik. Tačka.“
Qwrz moj tačka. Realnost je sledeća: Vučić u realnosti jeste predsednik, jeste (fakat previše) nadležan za sve i svašta, ali - veoma važna napomena - on nije ni predsednik svih Srba, kako to telale njegovi fanovi, a nije ni predsednik svakog građanina Srbije ponaosob, nego je predsednik Republike, o kojoj moja neznatnost znate šta misli, ali bolje zasad nema, a mrka je kapa da će je skorih dana biti.
Kad je u osvit nove Jugoslavije, u to doba mladi komunista pun oslobodilačkog optimizma, Bogdan Bogdanović pitao svog oca, Milana Bogdanovića, oče, šta misliš, kakva će nam biti socijalistička republika, Milan Bogdanović, stari cinik, sinu je ovako odgovorio: „Sudeći po tome kakva je bila monarhija, biće qwrzu ravna.“ Vreme je pokazalo da je Milan Bogdanović bio u pravu.
Stotinama puta sam ovde pisao da problem monarhije nije bila monarhija kao društveno uređenje, kao što ni republikansko uređenje nije bilo problem, i naglašavao da je glavni problem srpskih monarhija, socijalističkih i demokratskih republika, nespremnost ovdašnje populacije da poštuje zakone, što uvek širom otvori vrata đuvegijama koji to znaju da iskoriste.