Ubila muža, pa njegov skelet držala u kući 18 godina: Redovno podizala njegovu penziju, sve se saznalo posle njene smrti
Dodajte Kurir u vaš Google izborGlamurozna, teatralna, uvek savršeno našminkana, sa dugim nalakiranim noktima i navikom da svakoga oslovljava sa "draga", Li Sejbin isticala se u Bedauu, blisko povezanim bivšem rudarskom selu u Velsu, blizu Pontiprida.
Njene živopisne priče o sopstvenom životu i vezama razlikovale su se od osobe do osobe. Nekima je govorila da se nikada nije udavala i da nema porodicu, dok bi drugima pominjala muža – za kog je tvrdila da je bio nasilan i da je ostavio i nju i decu.
Te kontradiktornosti nisu bile previše važne. Li je bila pravi "lik", žena sa neverovatnim anegdotama koja je uvek uspevala da zabavi društvo. Međutim, iza te ekscentrične ličnosti krila se mračna tajna koja je isplivala na videlo tek nakon njene smrti u oktobru 2015. godine.
Pogledajte fotografije u galeriji:
Tokom godina, Li je često pričala o medicinskom skeletu koji čuva u svom besprekorno urednom domu, a koji joj je navodno ostao iz dana kada je radila kao medicinska sestra. Upravo je jeziva "šala" osmišljena na njenoj samrtnoj postelji na kraju razotkrila istinu na najšokantniji i najužasniji način.
Li Sejbin je bila ubica koja je tajno usmrtila svog muža i sakrivala njegovo telo u kući čak 18 godina, nakon što je prethodno napustila njihovo petoro dece. Njena neverovatna priča pretočena je u dokumentarnu seriju iz tri dela pod nazivom "Telo u susedstvu", koja istražuje jedan od najbizarnijih i najšokantnijih zločina protekle decenije.
U ekskluzivnom razgovoru za The Sun, jedna od njenih najboljih prijateljica, Rijan Li, priseća se trenutka kada je pronašla telo 24. novembra 2015. godine, tačnije 25 dana nakon što je Li preminula od raka.
"Išla sam na savetovanje duže od šest meseci kako bih prevazišla traumu zbog tog otkrića. Tog jutra sam otišla kod svoje prijateljice Mišel Džejms na kafu i pomislile smo kako bi bilo zabavno da izvedemo jednu šalu. Znale smo za taj medicinski skelet koji je stajao umotan kao veliki paket ispod stola za presađivanje cveća u dvorištu, pa smo pomislile da ga unesemo unutra, stavimo na kauč i pozovemo komšiju da siđe i vidi to, čisto iz štosa," kaže Rijan
Međutim, kada su počele da seku sloj po sloj čvrsto omotane plastične folije, Mišel se skamenila od užasa shvativši da je unutra pravo ljudsko telo.
"Rekla sam joj: 'Mišel, ne budi glupa. Rekla nam je da je ovo ovde godinama. Taj miris i vlaga su verovatno od stajaće vode'”, priseća se Rijan. Ipak, Mišel je ostala pri svome i pozvala je policiju.
Mumificirani ostaci umotani 41 put
Policijski službenik u zajednici Garet Bišop stigao je na lice mesta, uveren da je posredi neka greška. Ali, kako je sekao dalje i pored plastike naišao i na tepih, postalo je jasno da greške nema. Istragu je preuzeo detektiv Garet Morgan, a ona je ubrzo otvorila brojna pitanja čiji su tragovi vodili čak do Novog Zelanda i Australije.
"Dvorište su delila četiri stana. Ulaz u njega vodio je kroz zajednički hodnik. Sa strane su postojala i kapijska vrata, ali su bila zaključana katancem. Razgovarali smo sa stanarima, ali niko se nije sećao da je ikada video taj paket u dvorištu. Potencijalno smo imali ubicu na slobodi," objašnjava Morgan.
Meštani u ovoj maloj sredini, gde su svi mislili da se međusobno poznaju, preplašili su se i počeli sumnjičavo da gledaju na svoje susede. Postavljalo se ključno pitanje: čije je to telo?
Činjenica da je leš bio umotan čak 41 put stvorila je efekat mumifikacije, što znači da je proces raspadanja bio minimalan i da nije bilo crva. Policija je utvrdila da je reč o muškarcu bele rase, srednjih godina, visine oko 167 centimetara, sa proređenom kosom i zlatnim pečatnim prstenom na prstu. Međutim, kompjuterska pretraga nije pokazala nijednu prijavu nestanka koja bi odgovarala tom opisu. DNK žrtve nije postojao u bazi podataka, nisu imali karton zubala za upoređivanje, niti snimke sa nadzornih kamera, kao ni oružje kojim je zločin izvršen.
"Telo je bilo u izuzetno očuvanom stanju. Uzrok smrti bila je povreda glave nanesena tupim predmetom. Žrtva je imala prelome lobanje i očne duplje. Bilo je potpuno jasno da je reč o istrazi ubistva," kaže detektiv Morgan.
Prijateljica kao glavni osumnjičeni
Mišel Džejms, koja je živela u jednom od ta četiri stana, ostala je zatečena kada je tokom saslušanja u policijskoj stanici shvatila da je postala glavni osumnjičeni.
"Mišel nam je bila prioritetni svedok jer je sama prišla paketu, tvrdeći da očekuje skelet. Imao sam nekoliko sumnji. Zašto je uopšte dirala taj paket, kako je znala da je unutra skelet, ko joj je to rekao i koliko dugo je znala da se to nalazi tamo?" objašnjava Morgan.
Tokom razgovora, Mišel je pomenula i svog nestalog dečka, što je odmah upalilo alarm kod inspektora. Ispričala je policiji da je njena nedavno preminula komšinica Li Sejbin ostavila to telo u paketu i da je ranije tražila da se ono prebaci na tavan. To je bio prvi put da je policija čula za Li Sejbin. Kako su počeli da istražuju njen život, otkrili su da su u javnosti kolale najrazličitije verzije o tome ko je ona zapravo. Nakon što je Mišelin dečko pronađen živ i zdrav, ona je puštena iz pritvora, a Li Sejbin je postala glavni fokus istrage.
"Volim da budem primećena, draga"
Pastorka Meri Vest bila je šokirana svojim prvim susretom sa Li Sejbin.
"Kada se tek doselila u Bedau, kao žena u ranim šezdesetim godinama, nosila je teksas šorts i mrežaste čarape, što je prilično neuobičajeno. Jednom sam je pitala o tome, a ona mi je odgovorila: 'Pa, volim da budem primećena, draga'", rekla je pastorka.
Postojale su razne priče o njenoj prošlosti – od toga da je bila poznata kabare pevačica i odgajivač pasa, do tvrdnji da je radila kao medicinska sestra i terapeut za odvikavanje od droge. Stan je uvek održavala besprekorno čistim, a brinula je i o zajedničkom dvorištu. Na zidu njene dnevne sobe stajala je uramljena, uvećana crno-bela novinska fotografija iz njenih mlađih, "kabaretskih" dana, na kojoj je izgledala glamurozno, sa plavim loknama i masivnim minđušama.
Tačno kretanje i lokacije na kojima je telo čuvano tokom svih tih godina nikada nisu u potpunosti utvrđeni. Neki tvrde da je paket oduvek bio u dvorištu, dok drugi veruju da je bio unutar stana – na tavanu ili ispod kreveta.
"Mislim da je u nekom periodu telo sigurno bilo u kući, jer je često iznajmljivala industrijske mašine za čišćenje tepiha i uvek je držala otvorene prozore. Sigurna sam da ispod kreveta nije bilo mesta, pa je najverovatnije bilo na tavanu," kaže Rijan.
Lin Vilijams, koja se zbližila sa Li dok se ova borila sa rakom mozga i pomagala joj kao negovateljica, dodaje: "Stalno je pričala o tome kako treba pomeriti taj skelet. Jednog dana smo sedele za stolom i pile čaj, i ona je ponovo pomenula skelet. Ja sam joj rekla: 'Pa, nadam se da nije pravi'. Ona je uputila svoj lepo srednji crveni nokat prema meni i rekla: 'Nikad se ne zna, Lin'.”
Rijan se na to nadovezala: "Li je bila društvena. Često nas je zvala na čašu vina, ali ako bismo pokrenule temu o porodici, odmah bi prekidala razgovor. Jednom sam bila kod nje sa prijateljicom Elejn, koja je u međuvremenu preminula, i Li je opet počela priču o premeštanju skeleta na tavan. Elejn ju je pitala zašto stalno gnjavi sa tim, a Li je uzela čašu vina, gucnula i rekla: 'Sve će se saznati, moje drage'. Elejn joj je na to rekla: 'Plašiš me', i otišla je.”
Napuštanje dece i bekstvo
Kako se istraga širila, tragovi su odveli policiju do Novog Zelanda i Australije, gde se ispostavilo da je Li bila udata za računovođu Džona Sejbina. Oni su emigrirali na Novi Zeland šezdesetih godina, gde su u jednom sirotištu u Oklandu napustili svoje petoro dece - dva dečaka i tri devojčice, koji su tada imali između dve i jedanaest godina. Deca su provela deceniju u ustanovama socijalne skrbništva, dok su se Li i Džon preselili u Sidnej, gde se ona posvetila izgradnji nove karijere kao pevačica.
Godine 1984. vratili su se na Novi Zeland i stupili u kontakt sa decom, ali su ih ćerke Džejn i Li-En prijavile vlastima i alarmirale lokalne medije. Supružnici su tada pobegli, vratili se u Veliku Britaniju i na kraju skrasili u Velsu, u rudarskom kraju odakle je Li i bila rodom.
Džon Sejbin je imao 67 godina kada je poslednji put viđen živ 1997. godine, ali ga se niko u selu Bedau uopšte ne seća. Za sve to vreme, Li je nastavila da podiže njegovu penziju i uplaćuje je na njihov zajednički račun. Tri nedelje nakon pronalaska tela, policija je napravila ključni pomak kada se javio jedan rođak i obezbedio uzorak DNK. Rezultati su se poklopili sa ostacima, čime je potvrđeno da je žrtva Džon Sejbin.
Ubistvo kamenom žabom
Ubrzo nakon toga, Valeri Čokli, prijateljica koja je poznavala par dok su devedesetih živeli u Redingu, kontaktirala je policiju u vezi sa telefonskim pozivom koji je primila od Li 1997. do 1998. godine, odmah nakon što se ova preselila u Bedau. Valeri je tada pitala da li je još uvek sa Džonom, našalivši se kako je mislila da su se do sada već poubijali. Sejbinova joj je na to odgovorila: "Ubila sam ga. Udarila sam ga u glavu kamenom žabom."
"Problem sa njom je bio taj što nikada niste znali da li govori istinu ili izmišlja," kaže Valeri.
Međutim, detektiv Morgan se setio da je Mišel Džejms pomenula kako joj je Li rekla da nakon njene smrti uzme iz stana šta god želi. Pitao je Mišel da li je uzela kamenu žabu. Ispostavilo se da jeste. Li ju je držala odmah pored svog kreveta. Patolozi su uporedili predmet sa povredama i prelomima na lobanji Džona Sejbina i utvrdili da se specifični oblik noge i oka kamene figure idealno poklapa sa tragovima na kostima.
Mrtvozornik iz Glamorgana, Endrju Barkli, zvanično je zabeležio da je reč o nezakonitom ubistvu.
"Ovo su bile užasne okolnosti. Šta se tačno dogodilo verovatno nikada nećemo saznati, ali nema nikakve sumnje da je smrt nastupila nasilnim putem i da povrede odgovaraju onima koje nanosi kamena žaba", rekao je i dodao je i da u evidenciji nema istorije porodičnog nasilja niti bilo kakvih indicija da je Li Sejbin delovala u samoodbrani.
Fotografkinja Džulijet Eden, koja je fotografisala Li u njenom stanu i kasnije napisala knjigu "Ubica sa žabom", izjavila je: "Li je bila izuzetno inteligentna, veoma samouverena i zapravo prilično luda. Sve je zvala "draga" i krila je svoje tajne iza te ekscentrične, glamurozne fasade. To mi je uvek bilo čudno; kada ljudi žele nešto da sakriju, obično su tihi i povuku se u neki ćošak. Ali Li je bila sušta suprotnost, sakrila se svima pred očima."
Njen sin, Stiv Sejbin, koji danas živi u Taranakiju na Novom Zelandu, krivicu za svoje teško detinjstvo u potpunosti pripisuje majci.
"Moj otac je bio dobar čovek, mekog srca, ali ona je bila proračunata k**ka. Nikada joj ne bih mogao oprostiti ono što je uradila, ali i dalje verujem da je on bio izmanipulisan i da se prosto zaljubio u zlu ženu. To je bio njegov najveći greh," kaže sin.
Ni Rijan nikada nije oprostila svojoj nekadašnjoj prijateljici: "Znala je da umire, znala je šta je uradila, pa zašto onda nije priznala? Ionako je ne bi zatvorili u tom stanju. Verovatno bi ležala u bolnici sa policijom pored kreveta, ali nas dve ne bismo morale da prolazimo kroz sav ovaj pakao. Praktično se izvukla sa ubistvom."
(Kurir.rs/TheSun)
Pogledajte video: Ubistvo u Plzenjskoj ulici