"Postala sam baka, ali i dalje se osećam kao početnik pred filmskom kamerom": Gordana Đurđević Dimić o životu u penziji i ulozi majke Marine Tucaković
Dodajte Kurir u vaš Google izborČetiri decenije na pozorišnoj sceni, desetine nezaboravnih uloga i brojne nagrade stale su između korica monografije "Vredelo je", koju je napisala novinarka Jovanka Simić. Ipak, glumica Gordana Đurđević Dimić nije želela knjigu koja će biti spomenik njenoj karijeri, već iskreno svedočanstvo o jednom umetničkom putovanju sa uspesima, padovima, sumnjama, kritikama i ljudima koji su ga obeležili. Na Festivalu evropskog filma Palić govorila je za Kurir o novim glumačkim izazovima, ulozi bake, ali i o tome zašto Palić smatra nacionalnim blagom koje Srbija mora da sačuva.
Monografija nosi naziv "Vredelo je". Kada ste prvi put uzeli knjigu u ruke, da li ste imali osećaj da ste zatvorili jedno veliko poglavlje života ili da ste tek sabrali uspomene?
- Nisam želela da to bude pretenciozna knjiga. U ediciji Srpskog narodnog pozorišta nalaze se monografije velikih bardova glume, režije i opere i bila sam počastvovana što sam se našla među njima. Ipak, želela sam da ova knjiga bude ličnija, da više govorim ja nego kritičari i teatrolozi. Stručne analize će uvek postojati, ali ovo je moj pogled na četrdeset godina provedenih u pozorištu.
Zašto ste baš Jovanki Simić poverili da ispriča vašu priču?
- Jovanka je moja prijateljica i prati moj rad više od dvadeset godina. Tokom brojnih naših razgovora nastajala je i ova knjiga. Obožavam njen stil pisanja, njeno životno iskustvo i način na koji ume da razume čoveka. Zato sam želela da upravo ona bude autorka monografije. Mislim da je važno što je ona novinar koji pozorište prati iz ugla publike, a ne isključivo kao teatrolog ili kritičar.
U knjizi se ne nalaze samo pohvale već i kritike koje ste dobijali tokom karijere. Zašto vam je bilo važno da ostanu zapisane?
- Insistirala sam da monografija ne bude hvalospev. Alergična sam na panegirike. Želela sam da se vidi moj razvojni put, koji nije bio ni lak ni pravolinijski. Bilo je uspona i padova, odličnih i loših kritika. Verovali ili ne, i one negativne su mi mnogo značile jer su bile putokaz šta treba da menjam, da li u izrazu, emociji ili načinu na koji gradim lik.
Posle više od četiri decenije rada, šta danas za vas predstavlja najveću nagradu?
- Nekada su nagrade mladom čoveku važan podsticaj, i to potpuno razumem. Danas mi je mnogo važnije da radim dobre tekstove sa dobrim ljudima i dobrim rediteljima. Nije presudna veličina uloge, već ljudi sa kojima stvarate.
Na ovogodišnjem Sterijinom pozorju mnogi su vas videli u ulozi Gospa Nole kao ozbiljnog kandidata za nagradu. Da li ste se nadali priznanju?
- Nikada ne odlazim sa očekivanjima. Trudim se da u tom trenutku budem najbolja verzija sebe. Tokom karijere dobila sam mnogo nagrada i zahvalna sam na svakoj, ali danas mi one nisu prioritet. Važno mi je da radim ono što volim.
Posle odlaska u penziju niste usporili tempo. Naprotiv, sve više vas gledamo pred kamerama.
- Prvu penziju još nisam ni primila (smeh). Ali ne želim da prestanem da igram. Pozorište je moj dom, ali televizijska i filmska gluma za mene su i dalje novo polje. Tu se osećam kao početnik i upravo me to raduje. Još istražujem sebe i učim.
U seriji o Marini Tucaković tumačite njenu majku. Kako ste gradili taj lik?
- Imali smo razgovore sa rediteljem, proučavali fotografije i pokušavali da kroz njih osetimo karakter žene koju igram. Videla sam jednu toplu, široku, porodičnu osobu, predstavnicu generacije koja je posle rata gradila i porodicu i državu. Mislim da smo napravili toplu porodičnu priču.
Partnerka vam je Milica Janevski. Kako biste opisali saradnju sa njom?
- Milicu pratim još od studentskih dana. Ona je glumica neverovatne transformacije. Ima retku fotogeničnost i ogromnu glumačku snagu. Uverena sam da će publika biti oduševljena njenom Marinom.
Nedavno ste postali baka. Da li je ta nova životna uloga promenila pogled na svet?
- Apsolutno. Moj unuk Ognjen Vuk Dimić doneo je novu radost. Sada učimo da sedimo, puzimo, gučemo... To su trenuci koji ne mogu da se porede ni sa čim. To je najlepši dar koji život može da vam pruži.
Već četiri godine ste članica Saveta Festivala evropskog filma Palić. Šta vam je to iskustvo donelo?
- Palić mi je odavno prirastao srcu. Ovde sam igrala još u vreme KPGT Ljubiše Ristića i za mene ovaj prostor nosi posebne emocije. Kao članica Saveta upoznala sam festival i iz organizacionog ugla i tek tada shvatila koliko je truda potrebno da opstane. Zato stalno govorim da je Festival evropskog filma Palić nacionalno blago. On je prozor Srbije u Evropu i mesto koje povezuje ljude različitih kultura, vera i nacija. Takve manifestacije moramo da čuvamo i da im obezbedimo veću podršku jer njihov značaj daleko prevazilazi lokalne okvire.
Nova nagrada stigla u njene ruke: Gordana dobija i priznanje "Mija Aleksić - Biti glumac"
Iako je prvobitno bio koncipiran isključivo kao festival kratke forme, koji je prikazivao filmove u trajanju do jednog, tri i petnaest minuta, vremenom je značajno proširio svoj program. Termin održavanja filmskog festivala poklapa se sa manifestacijom Dani Mije Aleksića, koja se u Gornjem Milanovcu tradicionalno održava od 2013. godine u čast našeg legendarnog glumca.
Konferenciji za medije na Paliću prisustvovali su i predstavnici Međunarodnog filmskog festivala u Gornjem Milanovcu, čiji je centralni događaj dodela nagrade "Mija Aleksić - Biti glumac". Ono što ovo priznanje čini jedinstvenim jeste pravilo da odluku o narednom dobitniku donose isključivo njeni prethodni laureati. Na samom kraju konferencije organizatori su iskoristili priliku da sa javnošću podele ekskluzivnu vest iz prve ruke:
- Prethodni laureati su proglasili sledećeg dobitnika. Želimo da iskoristimo ovu priliku da gospođi Gordani Đurđević Dimić čestitamo nagradu "Mija Aleksić" - rekli su gosti iz Milanovca.
Gordani treba na jesen da bude uručeno i priznanje Dobričin prsten.