Predrag Marković

Kavkaska ili jadranska oluja? Koja je gora?

Dodajte Kurir u vaš Google izbor
Foto: Kurir Televizija
Uvreme godišnjica zloglasne „Oluje“ često se podsećamo da je to najveće etničko čišćenje u novijoj istoriji, u kome je Hrvatska učinila da nestane čitavo stanovništvo s trećine njene teritorije.

Uvreme godišnjica zloglasne „Oluje“ često se podsećamo da je to najveće etničko čišćenje u novijoj istoriji, u kome je Hrvatska učinila da nestane čitavo stanovništvo s trećine njene teritorije.

Na Kavkazu, u oblasti Nagorno-Karabah, od početka devedesetih odvijala se uporediva tragedija jermenskog naroda. Nagorno-Karabah, ili Arcah, kako ga Jermeni zovu, boljševičkim crtanjem granica zapao je u Azerbejdžan. Za razliku od Srba u Krajini, Nagorno-Karabah je imao određenu autonomiju unutar azerbejdžanske sovjetske republike. Kada se raspadao Sovjetski Savez, Jermeni nisu želeli da ostanu na milost i nemilost Azera, naroda koji je veoma srodan s Turcima. A znamo da je turski genocid nad Jermenima jedan od prvih i jedan od najmasovnijih genocida savremene istorije. Početkom devedesetih godina Jermeni su vodili vrlo uspešan rat protiv Azerbejdžana, pa su čak uspeli i da obezbede širok koridor do same Jermenije. Ruska vojska je u početku bila neutralna, a 2020. godine je zaštitila veoma umanjeni Lačinski koridor i zaustavila dalje nadiranje azerbejdžanske vojske. Međutim, tri godine kasnije Jermeni Arcaha su prepušteni sami sebi. Ne samo da su ih ostavili Rusi, zaglavljeni u blatu istočne Ukrajine, već ih je napustila i matična zemlja Jermenija.

Ovaj rat iz 2023. će ući u istoriju kao prvi rat u kom su masovno korišćeni dronovi. Prognano je bukvalno celokupno jermensko stanovništvo. Od 120.000 do 150.000 ljudi, u Nagorno-Karabahu je ostalo manje od hiljadu. Procentualno, etničko čišćenje arcaških Jermena je bez premca. Međutim, ako se u obzir uzmu ukupan broj prognanih i veličina očišćenih teritorija, Azeri mogu samo da zavide Hrvatima. Samo je zapadni deo Republike Srpske Krajine bio veći od celog Nagorno-Karabaha, čak ako se uključe azerbejdžanski delovi pripojeni posle jermenske pobede 1994. godine. Broj prognanih Krajišnika je bio dvostruko veći od svih stanovnika Arcaha.

Više puta sam pisao o prilično apsurdnoj prirodi hrvatskog veličanja „Oluje“. Hrvati taj događaj slave kao veliku vojničku pobedu, a nadvladali su vojsku bez oružja, bez podrške, uz pomoć najveće svetske sile SAD. Pobedili su predsednika koji je bio magacioner i vojskovođu koji je bio komandir milicije u gradiću. Posle neko kaže za Srbe da su mitomani. A mi smo u istoriji pobeđivali careve i velike evropske vladare.

Neumesni trijumf nije najveći problem hrvatskog obeležavanje te sramote. Postoji jedan veći problem. Hrvati su nadmašili sve druge etničke „čistače“ jer su nastavili da mrze narod koji su očistili sa svoje teritorije. Umesto da se pokažu kao kulturna evropska zemlja i paze i maze to malo preostalih Srba, oni nastavljaju da ih kinje. Možda je najgore od svega to što Hrvati tu mržnju prenose kao važan deo nacionalne tradicije. Mladi Hrvati na Tompsonovom koncertu, po broju većina svoje generacije, nisu imali nikakve traume u dodiru sa Srbima. A ljudi koji ih vaspitavaju, što je najgore, veliki deo sveštenstva, kao zaveštanje im ostavlja ustaške pozdrave i uniforme kao svetlu nacionalnu tradiciju. Poruke prošlosti se biraju. Hrvati su, izgleda, odabrali one najgore.