Čak ni članstvo u NATO-u, najjačem vojnom savezu na svijetu nije dovoljno da zaštiti Hrvatsku od "velikosrpske agresije", jer ona može doći i u stihovima. Zato su zabranitelji (o njima malo dalje u tekstu) zabranili koncert Jelene Karleuše u Vodicama kod Šibenika. Nažalost, Karleuša nije ni prva koja je to doživjela, a neće biti ni posljednja.
U moru sramotnih zabrana ističe se ona Dušku Kulišu. On, iako Hrvat, na koncertu u Puli htio je ugostiti Anu Bekutu, Kebu i Zoranu Micanović (rođenu 10 godina nakon rata). Mario Cindori, direktor firme koja je organizirala koncert svjedočio je da mu je tadašnji gradonačelnik Pule Zoričić psovao srpsku majku (iako Cindori sigurno nije srpsko prezime, a Zoričića ima među Srbima) i poručio da "ne želi srpska smeća u gradu (u koji je sam došao iz Dalmacije). Srećom, Istrani su ga na sljedećim izborima odbacili.
Tzv. "braniteljske udruge", odnosno udruge ratnih veterana, u Hrvatskoj od milja zvane zabranitelji, obično su najglasnije kada neki srpski pjevač treba nastupiti u Hrvatskoj. Navode da ta muzika "ne pripada hrvatskom podneblju, nego nekom drugom identitetu". Po toj logici treba zabraniti i jazz, rock i klasičnu muziku, jer ništa od toga ne pripada "hrvatskom podneblju". Ni bečki valcer ne pripada "hrvatskom podneblju", a čisto sumnjam da su ti koji traže zabrane srpskih pjevača ikad i bili u teatru.
Da se ne radi ni o kakvom "podneblju" svjedoči slučaj Saše Kovačevića. On u svom repertoaru ima mediteranske pjesme, a ne narodnjake, pa je ipak njegov nastup u Bibinjama kod Zadra zabranjen. Šta tek reći o sprečavanju Bajagi da nastupi na Danima piva u Karlovcu?
O čemu se onda radi ako nije riječ o muzičkom ukusu? Bivša hrvatska predsjednica priznala je da sluša narodnjake. Priznavali to drugi u Hrvatskoj ili ne, trending liste ne lažu. Još se nije rodila Hrvatica čije će pjesme u Zagrebu slušati kao Cecine. Jedino što Cecu dijeli od toga da u svakoj hrvatskoj areni ili stadionu postavi neoboriv rekord je što je i njoj ulazak u Hrvatsku zabranjen. Nije pomoglo ni što je 1991. snimila antiratnu pjesmu "Neću na druga svog", a to što ju je snimila s Radom Šerbedžijom je otegotna okolnost. Na njega, naime, svako ljeto počinje sezona lova u hrvatskoj javnosti.
Dolazimo u paradoksalnu situaciju. Hrvati najviše slušaju srpsku muziku koja "ne pripada njihovom podneblju", dok u isto vrijeme traže zabrane nastupa srpskih pjevača? Je li ovo klasičan primjer shizofrenije, licemjerja ili borbe protiv samog sebe (kad latentni homoseksualac piše protiv homoseksualca)? Čini se da imamo slučaj za psihijatriju.
Carl Gustav Jung bi nam sigurno mogao biti od pomoći. Njegov koncept sjene razjašnjava ovaj prividan paradoks; kako ljudi koji slušaju srpske narodnjake u isto vrijeme mrze Srbe i traže zabranu pjevača koje slušaju?
Sjena je skriveni, potisnuti i nesvjesni dio čovjekove ličnosti. Sve ono što netko smatra neprihvatljivim, lošim ili nespojivim sa svojom svjesnom slikom o sebi, to potiskuje u podsvijest. Sjena je skladište bijesa, zavisti, sebičnosti, požude... ali i kreativnosti, spontanosti i snažnih emocija.
Budući da je sjena nesvjesna, čovjek ne prepoznaje sjenu u samom sebi, već je projicira na druge. Kad vas netko iritira bez objektivnog razloga, velika je vjerojatnost da ta osoba manifestira ono što ste potisnuli u svojoj sjeni. Projekcija se događa i na kolektivnoj razini. Društvene skupine i nacije često projiciraju svoju kolektivnu sjenu na druge skupine, stvarajući sliku "neprijatelja" koji je kriv za sve probleme.
Drugim riječima, zabranimo nastup Karleuši jer ona je kriva što je direktor Ine (hrvatska naftna industrija) pokrao 130 miliona eura hrvatskih građana ili što se Beroš, ministar zdravstva udružio u zločinačku organizaciju ili što je kriminalna mreža je u pogonima tvrtke PPK Velebit u Gospiću ilegalno zakopala 37.000 tona opasnog, otrovnog otpada uvezenog iz Italije, Slovenije i Njemačke.
Hrvatski pseudodesničari, zabranitelji i srbofobi žele sebe definirati isključivo kroz "srednjoeuropski, mediteranski i zapadnjački kulturni krug". No, njihova podsvijest kao svoje prepoznaje balkanski emocionalni naboj i ritam srpske i bosanske narodne muzike. I što se više trude potisnuti taj dio sebe, on više izbija na površinu.
Jung zaključuje da je mržnja ili agresija prema nekom vanjskom fenomenu gotovo uvijek znak da se u tom fenomenu nalazi dio nas samih koji ne možemo ili ne smijemo prihvatiti. Zato je život prosječnog hrvatskog srbofoba ritam: Aleksandra Prijović (najbolja Ceca od svih Ceca, kako je zove jedan od najpametnijih živih Srba, Zoran Ćirajković), pa Thompson, pa film "Svadba", pa zabrana Jelene Karleuše.
Kada neka lokalna vlast ili braniteljske udruge osjete da potisnuti dio (srpski narodnjaci) previše dominira javnim prostorom javlja se panika. Zabrana je samo panični pokušaj kontrole nad nečim što se unutar vlastitog kolektivnog nesvjesnog ne želi priznati. Ali koliko je zapravo jak taj identitet kojeg može ugroziti makar kakva pjevačica iz Srbije? Koliko je ozbiljna država koju plaše stihovi "vodi me na probu, gore u svoju sobu"?
Priča kaže da je habsburški car Franjo Josip okupio najbogatije bankare kad mu je država zapala u financijsku krizu. Tražio je kredite, ali je jedan židovski bankar odbio. Car ga je upitao zašto, a bankar je odgovorio: "Vi ste uhapsili mog nećaka." Na to mu car kaže: "Dobro, oslobodit ćemo ga." A bankar odvrati: "Država koja se plaši mog nećaka, nije dobra investicija." Država koja se plaši Jelene Karleuše nije dobra investicija.
P. S. Jelena Karleuša se pokazala daleko humanija od njenih zabranitelja, pa je nakon zabrane poslala poruku podrške i empatije Hrvatima povodom požara koji haraju dalmatinskom obalom. Hvale vrijedan potez!