POBEGAO OD KOMUNISTA, POSTAO ZVEZDA BARSELONE, A ONDA - HOROR! Njegov šestogodišnji sin OSTAO BEZ NOGE posle JEZIVE NESREĆE!
Dodajte Kurir u vaš Google izborRođen je 23. avgusta 1929. godine u Kaposvaru, a odrastao je u Komaromu, gde je i napravio prve fudbalske korake. Kasnije je postao jedno od najprepoznatljivijih lica čuvene mađarske reprezentacije, ekipe koju su činili Ferenc Puškaš, Šandor Kočiš, Jozef Božik, Nandor Hidegkuti i ostale legende.
Sa Mađarskom je osvojio olimpijsko zlato 1952. godine, bio deo ekipe koja je osvojila Evropski kup 1953, a 1954. stigao je do finala Svetskog prvenstva. Za reprezentaciju je odigrao 43 utakmice i postigao 17 golova.
Bio je neverovatan levi krilni igrač, brz, nepredvidiv i temperamentan. Nadimak mu je bio „Ludi“, a njegov stil igre često je zbunjivao i protivnike i saigrače.
U dresu Honveda osvojio je dve titule prvaka Mađarske, a 1955. postao je i najbolji strelac prvenstva sa 20 golova, što je za jednog krilnog fudbalera u to vreme bilo gotovo nezamislivo.
A onda je došla 1956. godina.
I sve se promenilo.
Revolucija
Cibor je sa Honvedom u jesen 1956. otputovao u Evropu na utakmicu protiv Atletik Bilbaa. U Mađarskoj je u međuvremenu buknula revolucija.
Honved je nakon prvog meča sa Bilbaom ostao van zemlje. Revanš je odigran u Briselu, a utakmica je sama po sebi bila neverovatna.
Golman Honveda se povredio, zamene tada nisu bile dozvoljene, pa je Cibor morao da stane na gol!
Meč je završen 3:3, ali je mađarski klub ispao.
Igrači su potom, uprkos protivljenju mađarskih vlasti i FIFA, krenuli na veliku turneju. Igrali su širom Evrope, a zatim su otišli i u Južnu Ameriku.
Ali Cibor više nije želeo da se vrati kući.
Odlučio je da ostane na Zapadu.
To nije bila obična odluka fudbalera koji želi bolji ugovor, bila je to odluka koja mu je zauvek promenila život.
Cibor je tada praktično postao emigrant. Njegova porodica ostala je u Mađarskoj, a on je pokušavao da pronađe način da ih izvuče iz zemlje. Prema njegovom ličnom svedočenju, tri puta su pokušavali da organizuju izlazak porodice, a tek 6. decembra 1956. uspeli su da napuste Mađarsku.
U međuvremenu je Cibor imao dogovor sa Romom.
Delovalo je da je pronašao novi početak.
A onda - novi udarac.
FIFA i mađarski savez uveli su suspenziju igračima koji su ostali u inostranstvu, dok je Italija istovremeno imala ograničenja za registraciju stranih fudbalera. Cibor je čak dobio stan koji mu je Roma obezbedila, ali je ugovor raskinut, a njemu je rečeno da napusti stan.
Odjednom je čovek koji je bio zvezda evropskog fudbala ostao praktično bez svega.
Tada mu je u pomoć pritekao Ladislav Kubala.
Kubala je platio njegove dugove i preuzeo deo njegovih troškova, a zatim ga pozvao u Barselonu.
I upravo tamo počinje novo poglavlje Ciborovog života.
Barselona novi dom
Godine 1958. Cibor je potpisao za Barselonu.
Katalonski velikan ga je doveo zajedno sa Šandorom Kočišem, a Cibor je za tri godine odigrao 93 utakmice i postigao čak 58 golova. Osvojio je dve titule prvaka Španije, Kup i Kup sajamskih gradova.
U Barseloni je igrao sa Kubalom, Kočišem i ostalim zvezdama.
Ali čak ni tamo ga sudbina nije mazila.
Posebno bolan bio je poraz u finalu Kupa šampiona 1961. godine protiv Benfike.
Meč je igran na stadionu Vankdorf u Bernu - istom mestu na kojem je Cibor sedam godina ranije izgubio finale Svetskog prvenstva sa Mađarskom protiv Zapadne Nemačke.
I u jednom i u drugom finalu Cibor je postigao gol. I u jednom i u drugom - izgubio je 3:2.
Kao da mu je taj stadion bio uklet.
Posle toga Barselona mu nije produžila ugovor.
Otišao je u Espanjol, a zatim je njegova karijera počela da se gasi. Kratko je igrao u Švajcarskoj, Austriji i Kanadi, ali nikada nije dobio oproštajnu utakmicu kakvu su imali neki njegovi slavni saigrači.
Ali ono najteže tek je dolazilo.
Nesreća koja je zauvek promenila porodicu
Cibor je u Barseloni osnovao porodicu i tamo se nastanio.
A onda je njegov sin Zoltan, kada je imao samo šest godina, doživeo stravičnu nesreću.
U zgradi u kojoj je porodica živela, dečak je zaglavio u liftu koji nije imao vrata.
Situacija je bila toliko ozbiljna da su morali da intervenišu vatrogasci. Uspeli su da izvuku dečaka, ali posledice su bile strašne.
Zoltanu je morala da bude amputirana jedna noga.
Za čoveka koji je čitav život posvetio fudbalu, koji je bio poznat po brzini, kretanju i eksplozivnosti, ovo je moralo da bude jedan od najtežih udaraca koje je mogao da doživi kao otac.
Njegov sin nije mogao da nastavi očevim stopama, a zvanični mađarski izvori navode da zbog tragedije nije mogao ni da "nasledi" očevu fudbalsku opremu i život koji je Cibor izgradio oko fudbala.
A ni porodični život legendarnog fudbalera nije ostao pošteđen.
Cibor se 1966. godine razveo od supruge. Prema mađarskim izvorima, bilo je mnogo nesuglasica oko finansija, odnosi sa decom su se vremenom pogoršali, a porodica se udaljila.
Od zvezde do vlasnika kafane
Posle završetka fudbalske karijere Cibor je u Barseloni otvorio lokal pod nazivom „Kék Duna“ - „Plavi Dunav“.
Tamo je radio zajedno sa sinom i od toga praktično živeo.
Čovek koji je nekada igrao pred desetinama hiljada ljudi, osvajao trofeje i bio jedan od simbola mađarskog fudbala, sada je vodio kafanu u Barseloni.
Ipak, nikada nije zaboravio domovinu.
Posle više od tri decenije provedene u Španiji, 1990. godine vratio se u Mađarsku, u Komarom.
Tamo je osnovao naslednika svog matičnog kluba - Komaromi fudbalski klub - i postao njegov predsednik.
Cibor je tako konačno ponovo bio kod kuće.
Ali život mu ni tada nije dao mir.
U poslednjim godinama borio se sa teškom bolešću. Prema mađarskim izvorima, dijagnostikovan mu je rak prostate sa metastazama.
Preminuo je 1. septembra 1997. godine, samo nekoliko dana nakon svog 68. rođendana.
Iza njega je ostala priča o čoveku koji je imao gotovo sve što jedan fudbaler može da poželi - olimpijsko zlato, svetsko srebro, titule sa Barselonom, golove u najvećim utakmicama i mesto među legendama „Zlatne generacije“.
Ali i priča o čoveku koji je zbog revolucije morao da napusti domovinu, koji je porodicu izvlačio iz Mađarske dok je sam čekao u inostranstvu, koji je ostao bez ugovora i krova nad glavom u Italiji, koji je gledao kako mu sin zbog jezive nesreće ostaje bez noge i koji je na kraju poslednje godine života proveo daleko od slave koju je nekada imao.