Poslovni prostor sve više liči na lizing, a ne na vlasništvo
Dodajte Kurir u vaš Google izborIma kompanija koje za šest meseci udvostruče tim. I onih koje za isto toliko vremena moraju da ga prepolove. Ugovor sa velikim klijentom, ulazak na novo tržište, akvizicija ili, s druge strane, gubitak posla i reorganizacija, sve to danas ume da promeni broj zaposlenih brže nego što iko stigne da to unese u plan. Problem je što kancelarija ne prati taj ritam. Prostor se ne širi i ne skuplja preko noći, a svaka promena veličine tima obično znači i promenu adrese, ugovora, opreme, ponekad i cele infrastrukture. Dok kompanija rešava zašto joj je tim narastao ili zašto se smanjio, neko treba da se pobrine i za to gde će ti ljudi sedeti.
Zato sve više kompanija danas ne traži kancelariju. Traži nekog ko će tu kancelariju pratiti onoliko dugo koliko traje njihov rast, i onoliko brzo koliko taj rast ume da se menja. Najbliža paralela sa ovakvim pristupom je operativni lizing. Kompanija ne kupuje nekretninu niti se dugoročno vezuje za nju, već koristi prostor koji je napravljen po njenim potrebama, dok neko drugi preuzima operativni deo posla. Upravo po tom principu posluje We Share. Umesto da klijent bira između gotovih kancelarija, stolova ili spratova, proces počinje od potrebne kvadrature i konkretnih zahteva kompanije. Prostor se zatim projektuje i opremi tako da odgovara tačno tom timu, njegovoj strukturi i načinu rada, a ne nekom generičkom klijentu.
To je suštinska razlika u odnosu na klasičnu predstavu o fleksibilnim kancelarijama. Ne bira se od ponuđenog. Definiše se šta je potrebno, a operater to pretvara u gotov prostor.
We Share ovaj model razvija već šest godina, a možda najbolji dokaz da sistem funkcioniše nije broj klijenata, već njihova struktura. Među korisnicima su i velike međunarodne kompanije, čiji zahtevi prema kancelarijskom prostoru retko kad staju na estetiku i broj radnih mesta. Globalni sistemi po pravilu nose precizno definisane standarde, za IT infrastrukturu, kontrolu pristupa, bezbednost, akustiku, pa čak i za način na koji je prostor organizovan. Kada takve kompanije prihvate model rada sa operaterom poslovnog prostora, to je jasan signal da fleksibilni pristup više nije rezervisan za startape i male timove, već da izdržava i najstrože korporativne kriterijume.
Priča se, međutim, ne završava useljenjem. U klasičnom zakupu, tu tek počinje pravi posao za kompaniju: održavanje, tehnički problemi, koordinacija dobavljača, svakodnevno funkcionisanje prostora. Sve to obično pada na teret internih resursa, iako s poslovanjem kompanije nema nikakve veze. Kod We Share ta odgovornost ostaje na operateru. Kompanija koristi svoj prostor, a ne upravlja njime paralelno kroz sopstveni mali sistem održavanja.
Da bi ovakav model uopšte imao smisla, potrebna je mreža dovoljno velika da prati potrebe klijenta bez obzira na to kako se one menjaju. We Share danas posluje na sedam lokacija u Beogradu i jednoj u Novom Sadu, a mreža se tamo uskoro širi na još dve premijum lokacije u Novom Sadu. Veličina mreže ovde nije marketinški detalj, već uslov da model uopšte funkcioniše. Kada je prostora dovoljno i kada je raspoređen po gradu, potrebe klijenta mogu da se posmatraju kroz čitav sistem, a ne kroz jednu nekretninu na koju je kompanija vezana ugovorom.
Nijedan model, naravno, nije rešenje za svakoga. Kompanija koja precizno zna koliko će zaposlenih imati za pet godina i planira dug boravak na istoj adresi ima sasvim drugačiju računicu, i klasičan dugoročni zakup za nju i dalje ima smisla.
Ali za sve one kojima se poslovanje menja brže nego što bilo koji plan može da predvidi, pitanje više nije samo koliko kancelarija košta. Pitanje je koliko košta mogućnost da se sutra ne posluje onako kako je pretpostavljeno juče, i ko tu mogućnost, u praksi, drži na raspolaganju.
Promo