PET PORAZA I KRAJ? Navijači Crvene zvezde su oterali sve redom - sledeći je Navaro? Ipak, možda je lekcija konačno naučena, ili nije?
Dodajte Kurir u vaš Google izborKK Crvena zvezda je ponovo okrenula novi list, na klupu je stigao Ibon Navaro, trener koji iza sebe ima ozbiljan rad i rezultate, ali i jednu veliku nepoznanicu kada je u pitanju posao koji ga čeka na Malom Kalemegdanu.
Bez iskustva rada u Evroligi, a upravo će u najtežem evropskom klupskom takmičenju biti izložen pritisku koji u Zvezdi poslednjih godina nije uspevao da preživi gotovo nijedan trener.
I tu se zapravo ne završava priča o Navaru, već tek počinje, jer najveće pitanje nije da li španski stručnjak zna košarku, da li ume da napravi sistem ili da li je dovoljno kvalitetan za Crvenu zvezdu, već da li će mu klub i navijači dozvoliti da taj sistem zaista napravi.
Zvezda već godinama živi između dve stvarnosti koje se sve teže mogu pomiriti, jedne u kojoj navijači s pravom žele da gledaju svoj klub u završnici Evrolige i druge, mnogo surovije, u kojoj se takmiči protiv klubova čiji su budžeti, širina rostera, iskustvo i mogućnosti ulaganja često daleko iznad onoga što je dostupno beogradskom klubu.
Želja da se uđe u plej-of sama po sebi nije nerealna i Zvezda bi morala da je ima, ali problem nastaje onda kada želja postane očekivanje, a očekivanje preraste u uverenje da je svaki plasman ispod plej-ofa automatski neuspeh i da svaki niz od nekoliko poraza znači da trener više ne zna šta radi. Upravo je takav način razmišljanja već progutao nekoliko trenera...
U poslednjih pet godina kroz Zvezdinu klupu prošli su Dejan Radonjić, Vladimir Jovanović, Duško Ivanović, Janis Sferopulos i Saša Obradović, a posebno je simptomatično što su među njima ljudi koji su imali potpuno različite profile, iskustva i rezultate, ali su svi u jednom trenutku postali deo iste priče - o tome da trener više nije dovoljno dobar. Radonjić je, posle drugog mandata u kojem je osvojio ABA ligu i domaće trofeje, otišao iz kluba, Vladimir Jovanović se zadržao veoma kratko, Duško Ivanović je došao kao veliko trenersko ime, ali nije završio dugoročan projekat, Sferopulos je za nešto manje od dve godine osvojio četiri trofeja i odveo ekipu do plej-ina Evrolige, a ipak je i on postao bivši.
Kada se tome doda Saša Obradović, čovek koji je već jednom stradao na klupi Zvezde, a zatim dobio novu priliku kao legenda kluba i trener sa ozbiljnim evropskim iskustvom, dobija se slika koja više nije slučajnost, već obrazac.
I zato je sasvim legitimno postaviti pitanje -šta će se dogoditi sa Ibonom Navarom ako Zvezda posle deset utakmica Evrolige bude imala pet ili šest poraza u prvih 10-ak utakmica?
Da li će tada krenuti priča da trener nema kvalitet za Evroligu, da ne zna da vodi velike utakmice, da ne pravi dobre izmene i da je vreme za promenu, ili će se prvi put dogoditi nešto drugačije - da klub, igrači i navijači prihvate činjenicu da je Evroliga maraton u kojem deset utakmica ne predstavlja presudu, već samo jedan mali deo ogromne sezone?
Jer pet ili šest poraza u prvih deset kola ne mora da znači da je sezona propala. U Evroligi danas nema prostora za razmišljanje po principu "moramo da dobijemo svakoga", jer Zvezda igra protiv klubova koji raspolažu ogromnim novcem, vrhunskim igračima i iskustvom igranja ovakvih sezona, dok veliki broj utakmica, duela u kratkom vremenskom periodu, putovanja i povreda dodatno povećavaju mogućnost padova. Zvezda može da napravi odličnu sezonu i da izgubi utakmice koje se od nje očekuju da dobije, baš kao što može da pobedi mnogo bogatije protivnike, ali problem nastaje kada se svaka greška posmatra kao dokaz da je ceo projekat pogrešan.
Sferopulos je možda najbolji primer za to koliko je slika komplikovanija nego što izgleda na prvi pogled, jer je tokom svog mandata osvojio ABA ligu, prvenstvo Srbije i dva Kupa Radivoja Koraća, dok je Zvezdu doveo i do plej-ina Evrolige, ali je uprkos tome na kraju postao bivši. Ako trener koji je osvojio četiri trofeja u manje od dve godine nije uspeo da dobije dovoljno poverenja da nastavi projekat, onda je jasno koliko je visoka lestvica postavljena pred svakog sledećeg čoveka koji sedne na Zvezdinu klupu.
A sada dolazi Navaro.
Njegova najveća prednost mogla bi da bude upravo ono što će u početku predstavljati njegovu najveću slabost - nije došao sa reputacijom čoveka koji je već vodio Zvezdu, nije deo neke stare priče, nije došao kao legenda koja treba da "spasi sezonu", već kao trener koji bi trebalo da izgradi nešto svoje. Međutim, da bi izgradio nešto svoje, mora da dobije vreme, a vreme je možda najskuplja valuta u Crvenoj zvezdi.
Navijači imaju puno pravo da zahtevaju borbu za plej-of, jer bez ambicije nema ni ozbiljnog sporta, ali trebalo bi napraviti razliku između cilja i realnih dometa. Cilj Zvezde mora da bude plej-of, ali plej-of ne može da bude obećanje da će sezona biti uspešna samo ako se taj cilj ostvari, jer u suprotnom svaki poraz od direktnog konkurenta, svaki loš šuterski dan i svaka povreda mogu da naprave atmosferu u kojoj se traži krivac umesto rešenja.
I upravo tu dolazimo do Delija i njihove "razmaženosti"
Najlakše je podržavati trenera kada Zvezda pobedi Olimpijakos, Panatinaikos, Real ili Barselonu, kada hala eksplodira i kada sve izgleda savršeno. Mnogo je teže stati iza trenera kada ekipa izgubi tri ili četiri utakmice zaredom, kada napad ne funkcioniše, kada se pojave povrede i kada tabela ne izgleda onako kako je zamišljeno u avgustu. Ali upravo se tada vidi da li navijač podržava projekat ili samo rezultat.
Ako Navaro posle deset utakmica bude na 4-6, a tribine i društvene mreže ponovo krenu da traže njegovu smenu, onda će se postaviti pitanje čemu su služile sve prethodne promene, šta je klub dobio od stalnog vraćanja na početak i zašto se uopšte dovodi novi trener ako mu se ne dozvoljava da preživi prvi ozbiljan period krize. Jer nije problem smeniti trenera kada nema rezultata; problem je kada smena postane jedini odgovor na problem.
Zvezda ne može svake godine da počinje ispočetka i istovremeno očekuje da jednog dana napravi kontinuitet potreban za ozbiljan rezultat u Evroligi. Ne može se graditi sistem tako što se treneru da leto, nekoliko meseci rada i jedan loš niz, a onda sve sruši i dovede novi čovek sa potpuno drugačijim idejama. To nije izgradnja ekipe, već konstantno resetovanje.
Zato će Navarov najveći test možda biti upravo prvi ozbiljan krizni period, a ne utakmica protiv nekog evropskog velikana. Ako Zvezda tada bude imala pet poraza u deset kola, pitanje neće biti samo koliko je Navaro kriv za te poraze, već koliko su spremni da istrpe oni koji su ga doveli i oni koji su ga dočekali kao novog čoveka koji treba da donese iskorak.
Možda je vreme da se konačno prihvati da trener nije samo čovek koji pravi izmene tokom utakmice, već čovek kojem je potrebno vreme da napravi hijerarhiju, sistem, hemiju i identitet ekipe. Možda je vreme da se shvati da nije svaki poraz katastrofa, da nije svaki neuspeh dokaz da je trener promašaj i da se veliki rezultat u Evroligi ne pravi za nekoliko nedelja.
Zvezda ima pravo da želi plej-of, ima pravo da sanja Fajnal-for i ima pravo da veruje da može da pobedi svakoga, ali ako zaista želi da postane stabilan evroligaški klub, mora da prestane da očekuje da svaki trener bude mađioničar koji će odmah rešiti sve probleme.
I zato se ove sezone ne postavlja samo pitanje da li Ibon Navaro može da uvede Crvenu zvezdu u plej-of.
BONUS VIDEO:
Novi trener, nova očekivanja, novi pritisak i novi početak.
A Zvezda je u poslednjih nekoliko godina već previše puta počinjala ispočetka da bi sebi ponovo dozvolila isti luksuz.