"Zove Albanac iz Peći, preminula beba i pita koliko košta" Dragan skoro 3 decenije radi u mrtvačnici, otkrio jezive detalje svog posla: Na smrt nikad ne oguglaš
Dodajte Kurir u vaš Google izbor- Dragan Zdjelar iz Beograda već 26 godina radi u rashladnoj komori i opisuje posao u mrtvačnici, uz stroge sanitarne uslove i opremu kao u operacionoj sali.
- Kaže da ovaj posao nije za svakoga, jer traži psihičku snagu, a najteži su slučajevi smrti dece i mladih ljudi.
- Za sahrane i transport preminule dece i beba ne naplaćuje ništa, kao svoju moralnu odluku.
Svakog dana on ulazi tamo odakle se niko ne vraća i tako punih 26 godina. Između mrtvačnice, pogrebne opreme i cveća, hladnoća je njegovo okruženje, a tišina, svakodnevni saputnik. Ponekad je prekine plač i bol koja je glasnija od reči. Ovo je priča o čoveku koji svakog dana pomaže drugima da se oproste. Dragan Zdjelar iz Beograda radi u u rashladnoj komori, odnosno mrtvačnici koja se koristi za smeštaj preminulih lica - otkriva kako izgleda posao koji je retko ko u stanju da radi.
U prostoru gde borave preminuli temperatura se konstantno održava na najidealnijem rasponu od 0 do 4 stepena Celzijusa, gde tela čekaju svoje porodice i pripremu za sahranu. Iako mnogi zamišljaju ovakva mesta sa nelagodom i strahom od neprijatnih mirisa, Zdjelar naglašava da je realnost znatno drugačija zahvaljujući strogim sanitarnim standardima u mrtvačnici.
Podovi kao u operacionoj sali i padobranski pojasevi
- Ovde se apsolutno ništa ne oseća jer su svi podovi antistatički i antibakterijski, a urađena je i namenska kanalizacija. Sve je urađeno po projektu i propisima, baš kao u operacionoj sali. Posao obavezno radimo u mantilu, maskama i rukavicama, a nakon svakog iznošenja i opremanja radi se temeljna dezinfekcija i dezinsekcija – objašnjava Dragan.
Posebno ističe da se pri radu ne koriste vreće, već isključivo pamučni čaršafi zbog higijene, jer se preko njih preminuli postavlja na postolje za kupanje i oblačenje. Oprema koju koriste u velikoj meri je od prohroma i aluminijuma, sa sigurnosnim pojasevima koji su preuzeti iz padobranske opreme radi maksimalne bezbednosti.
Sa desetog sprata bez lifta
Posao na terenu često nosi nepredviđene i dramatične okolnosti. Smrt, kako kaže, nikada ne bira vreme ni mesto.
– Čovek može da umre na njivi, u traktoru, automobilu, stanu ili kupatilu. Imali smo situacije gde morate da priđete kroz nepristupačne njive. Takođe, izuzetno je teško izneti preminulu osobu sa desetog sprata u sanduku, a mi to već dve decenije ne radimo na taj način. Za stepeništa imamo specijalizovana nemačka nosila sa tri točka koja idu sa stepenika na stepenik, prilagođena svakom stepeniku i atestirana na težinu do 200 kilograma – navodi sagovornik.
Pored nosila, koriste se i posebna vozila za transport sa fabričkom ventilacijom, u kojima istovremeno mogu da se transportuju do dva kovčega, uz prateća hidraulična kolica koja omogućavaju lakši utovar u police hladnjače.
"Nije ovo posao za svakoga, karakter sve određuje"
Na pitanje da li svako može da se bavi ovim zanimanjem, Dragan bez oklevanja odgovara odrično.
– Karakter čoveka određuje da li ovo može da radi. Morate biti dovoljno psihički jaki da apsorbujete ljudske muke, nesreće i bol, a da opet ostanete maksimalno odgovorni i pomognete tim ljudima da im se tuga bar malo ublaži. Porodice koje dođu kod nas uglavnom su u stanju šoka i fokusirane su samo na to da se sahrana dostojanstveno obavi. Prava praznina i suočavanje sa gubitkom nastupaju tek nakon 15, 20 ili 40 dana – ističe Zdjelar.
"Ko kaže da je oguglao – ne govori istinu": Sahrane dece ne naplaćuje
Na pitanje da li se posle skoro tri decenije rada može oguglati na ljudsku nesreću, Zdjelar kategorički odgovara da je to nemoguće.
- Ne možete da oguglate, to prosto nisu cipele ili zamena automobilskih guma, vi radite sa ljudima. Ko tvrdi da je oguglao, mislim da to nije tačno niti primereno. Svaka smrt je posebna. Najteže je kada su u pitanju deca i mladi ljudi - priča.
Upravo zbog toga, Zdjelar u svom poslu primenjuje pravilo koje je njegova lična moralna odluka: troškove sahrane i transporta preminule dece i beba ne naplaćuje.
- To je moja moralna satisfakcija kao čoveka. Kada dođe do takve tragedije, mi sve pokrijemo o sopstvenom trošku. Imali smo slučaj pre oko godinu dana kada je čoveku, Albancu iz Peći, preminula beba. Pozvao me je i pitao koliko košta, a ja sam rekao da ne košta ništa. Prevezli smo bebu do KiM bez ijednog naplaćenog dinara. Za sve to postoje uredni računi koje lično pokrivamo. To je nešto što ne možete izbeći u ovom poslu, ali možete pomoći onima kojima se desilo najgore - svedoči Zdjelar.
Nekada je 90 odsto porodica spremalo pokojnika, danas je situacija obrnuta
Proces opremanja pokojnika obuhvata i kupanje, za šta je zaduženo posebno osoblje. Zdjelar napominje da pojedine radnice u preduzeću rade već 27 godina, dok je muški deo tima zadužen za teži fizički deo posla.
- Čovekovo telo se sastoji od 80 odsto vode i potpuno je prirodno da dolazi do promena, bez obzira da li je neko preminuo u staračkom domu ili kod kuće. Sve mora da se sredi i očisti. Ranije je 90 odsto porodica samo oblačilo i pripremalo pokojnika, dok smo mi dolazili samo po telo. Danas, zbog brzine života i stresa, oko 80 odsto tog posla prepušteno je nama, a tek 20 odsto porodica smogne snage da to uradi samostalno - navodi Zdjelar.
Dodaje da starije žene često unapred pripreme odeću, maramu i posteljinu, dok su mlađe porodice u trenucima iznenadnog gubitka često zbunjene, pa im pogrebnici stoje na raspolaganju u bilo koje doba dana i noći
"Sve što čovek stvori stane u jedan drveni sanduk"
U izložbenom salonu gde se bira pogrebna oprema, Zdjelar se susreće sa još jednom teškom istinom – da na kraju celog veka sve što čovek stvori stane u jedan drveni sanduk.
– Unutrašnja standardna dužina sanduka kod nas je 196 centimetara, kako bi većina ljudi mogla da stane bez problema. Za ljude više od dva metra imamo produžene modele do 2,20 metara, a postoji i poseban model za krupnije osobe koje imaju preko 150 ili 160 kilograma. Za njih izbor ne postoji, oni su uslovljeni gabaritima – pojašnjava Dragan.
Za ostale građane u ponudi je tridesetak modela. Cene se kreću od skromnijih varijanti koje staju oko 55.000 dinara, preko produženih hrastovih modela od 75.900 i 85.600 dinara, pa sve do luksuznih modela američkog tipa sa dvodelnim otvaranjem, izrađenih od hrasta ili lipe, čije cene dostižu 229.000 i 318.400 dinara. U ponudi je i beli sanduk po ceni od 79.800 dinara, koji se uglavnom bira za mlađe osobe ili po ličnom amanetu pokojnika.
Kako Zdjelar zaključuje, prosečnoj porodici troškove u velikoj meri olakšava i naknada koju država refundira u iznosu od oko 85.000 dinara, što pokriva osnovnu opremu.
Kurir/Blic