Dao je otkaz i pobegao u šumu, policija ga je jurila 27 godina: Pljačkao je domove i krao, a kad su ga napokon uhvatili izustio je samo jedno
Dodajte Kurir u vaš Google izbor- Kristofer Najt je sa 20 godina napustio posao i nestao u šumi u Mejnu, bez plana i kontakta sa ljudima. Poslednji put je dom video kroz vetrobran automobila, a vozilo je ostavio i otišao peške u divljinu.
- Tokom 27 godina izolacije preživljavao je u prirodi i upadao u oko hiljadu koliba oko jezera, pažljivo birajući mete i izbegavajući tragove. Policija ga je pronašla tek kada je krao hranu u letnjem kampu pored jezera.
Kristofer Najt imao je samo 20 godina kada je jednog dana jednostavno okrenuo leđa društvu i nestao. Niko tada nije mogao da pretpostavi da ga narednih više od četvrt veka gotovo niko neće videti.
Radio je manje od godinu dana na ugradnji alarmnih sistema za kuće i automobile u okolini Bostona u Masačusetsu kada je, bez ikakvog upozorenja, dao otkaz. Nije čak ni vratio alat koji je koristio na poslu. Podigao je poslednju platu i otišao iz grada.
Nikome nije rekao gde se uputio
„Nisam imao kome da kažem. Nisam imao prijatelje. Nisu me zanimale ni kolege sa posla“, rekao je kasnije.
Seo je u automobil i krenuo niz istočnu obalu Amerike. Jeo je brzu hranu i spavao u jeftinim motelima – „najjeftinijim koje sam mogao da pronađem“. Danima je putovao potpuno sam, sve dok nije stigao duboko na Floridu.
Najvećim delom vozio je glavnim putevima i posmatrao svet koji je prolazio pored njega. Na kraju je okrenuo automobil i krenuo nazad na sever.
Slušao je radio. Ronald Regan bio je predsednik SAD, a svet je upravo potresla nuklearna katastrofa u Černobilju.
Dok je prolazio kroz Džordžiju, Karoline i Virdžiniju, osećao se gotovo nepobedivo, kao što se često osećaju mladi ljudi. Uživao je u samoj vožnji, a ideja koja mu se neko vreme motala po glavi polako je prerastala u odluku.
Celog života bilo mu je prijatno kada je sam. Kontakt sa drugim ljudima često mu je bio frustrirajući. Svaki susret sa nekim drugim delovao mu je poput sudara.
Krenuo je prema Mejnu, saveznoj državi u kojoj je odrastao. U njenom središnjem delu nema mnogo puteva, a Najt je izabrao onaj koji je prolazio pored porodične kuće.
„Mislim da sam samo želeo još jednom da pogledam sve oko sebe, da se oprostim“, rekao je.
Nije se zaustavio.
Poslednji put je svoj dom video kroz vetrobransko staklo automobila.
Ostavio automobil i zauvek nestao u šumi
Nastavio je da vozi, „sve više i više“, sve dok nije stigao do obale jezera Mushed, najvećeg jezera u Mejnu i mesta na kojem država počinje da postaje zaista divlja i udaljena.
„Vozio sam dok skoro nisam ostao bez goriva. Skrenuo sam na mali put. Zatim na još manji put koji se odvajao od tog puta. A onda sam skrenuo na stazu.“
Otišao je toliko duboko u divljinu koliko je automobil mogao da ga odveze.
Parkirao je vozilo, a ključeve bacio na centralnu konzolu. Imao je šator i ranac, ali nije imao kompas ni mapu. Bez jasnog odredišta, jednostavno je zakoračio među drveće i nastavio da hoda.
„Za ostatak sveta prestao sam da postojim“, rekao je Najt.
Njegova porodica je nakon njegovog nestanka morala da prođe kroz agoniju. Nisu znali šta mu se dogodilo i nisu mogli u potpunosti da prihvate mogućnost da je mrtav.
Posebno je neobičan bio njegov poslednji gest – ostavljanje ključeva u automobilu.
Najt je odrastao uz snažan osećaj vrednosti novca, a automobil je bio najskuplja stvar koju je ikada kupio. Zašto nije zadržao ključeve kao neku vrstu sigurnosne mreže? Šta ako mu život u šumi ne bude odgovarao?
„Automobil mi nije bio ni od kakve koristi. Imao je gotovo nula goriva, a bio sam kilometrima i kilometrima daleko od bilo koje benzinske pumpe“, objasnio je.
Koliko je poznato, automobil se i danas nalazi tamo, polako progutan šumom.
A kada su ga pitali zašto je zapravo otišao, Najt nije imao konkretan odgovor.
„To je misterija“, rekao je.
Nije bio vernik, pobunjenik ni umetnik – bio je pravi pustinjak
„Ne mogu da objasnim svoje postupke. Nisam imao nikakav plan kada sam otišao, nisam ni o čemu razmišljao. Jednostavno sam to uradio.“
Njegov cilj bio je da se potpuno izgubi
Najtov cilj bio je da se izgubi.
Ne samo da nestane iz sveta ljudi, već da se bukvalno izgubi sam u šumi.
Sa sobom je poneo samo najosnovniju opremu za kampovanje, nekoliko komada odeće i malo hrane.
„Imao sam ono što sam imao. I ništa više.“
Nije lako zaista se izgubiti u prirodi. Čovek sa osnovnim znanjem o boravku na otvorenom uglavnom zna u kom smeru se kreće.
Najt je znao da ide na jug. Kaže da nije svesno doneo odluku da ide upravo tamo. Jednostavno je osećao neku vrstu unutrašnjeg nagona.
„Nije bilo nikakve dubine ni sadržaja u toj ideji. Bila je na nivou instinkta. Životinje imaju instinkt da se vrate na svoju teritoriju, a moj zavičaj, mesto gde sam rođen i odrastao, bio je u tom pravcu.“
Mejn je ispresecan dugim dolinama koje se protežu od severa ka jugu, kao tragovi glečera koji su se nekada pomerali napred i nazad.
Između dolina nalaze se planinski lanci, čiji su vrhovi vremenom ogoljeni.
Kada je Najt stigao, doline su bile prepune bara, močvara i vlažnih područja.
„Uglavnom sam se držao grebena, a ponekad sam prelazio močvare da bih sa jednog grebena stigao na drugi.“
Kretao se preko strmih padina i blatnjavih močvara.
„Ubrzo sam izgubio pojam o tome gde sam. Nije me bilo briga.“
Na jednom mestu bi ostao oko nedelju dana, a onda ponovo krenuo na jug.
„Nastavljao sam. Bio sam zadovoljan svojom odlukom.“
Jedini problem koji nije mogao da ignoriše bila je glad
Postojao je, međutim, jedan ozbiljan problem – hrana.
Najt je bio gladan i nije imao pravu predstavu o tome kako će se prehranjivati.
Njegov odlazak iz spoljnog sveta bio je neobična mešavina ogromne odlučnosti i potpunog nedostatka plana – što možda i nije toliko neobično za dvadesetogodišnjaka.
Bilo je kao da je otišao na vikend kampovanje, a onda se nije vratio narednih četvrt veka.
Bio je dobar lovac i ribolovac, ali sa sobom nije poneo ni pušku ni štap.
Nije želeo da umre – barem ne tada.
Planirao je da se hrani onim što pronađe u prirodi
Problem je bio što je divljina Mejna ogromna, ali nije naročito darežljiva. Nema voćnjaka. Bobičasto voće dostupno je samo tokom kratke sezone.
Bez lova, zamki ili ribolova, čovek bi jednostavno umro od gladi. Najt je nastavio da ide na jug i jede veoma malo, sve dok ponovo nije naišao na asfaltirane puteve. Pronašao je jarebicu koju je udario automobil. Nije imao šporet niti je lako mogao da zapali vatru, pa ju je pojeo sirovu. Nije to bio ni ukusan ni naročito hranljiv obrok, a mogao je i ozbiljno da se razboli. Prolazio je pored kuća sa baštama, ali je odrastao uz stroga moralna pravila i veliki ponos.
„Trebalo mi je neko vreme da prevaziđem svoje skrupule“, rekao je Najt.
Kada su njegova pravila počela da popuštaju, otkinuo je nekoliko klipova kukuruza iz jedne bašte, iskopao krompir iz druge i uzeo nekoliko zelenih biljaka.
Jedna noć u tuđoj kući bila mu je dovoljna za ceo život Tokom prvih nedelja jednom je prespavao u praznoj kolibi.
Bilo je to, kako je opisao, užasno iskustvo.
„Stres zbog toga i neprospavana noć, jer sam se plašio da će me uhvatiti, naučili su me da to više nikada ne uradim.“
I zaista, Najt posle toga više nikada nije spavao pod krovom.
Godinama je usavršavao svoje sklonište
U prvim danima gotovo sve je učio metodom pokušaja i greške. Imao je neverovatan talenat za pronalaženje praktičnih rešenja za komplikovane probleme. Sve – od načina na koji je postavljao cerade koje su činile njegovo sklonište, do čuvanja vode za piće i kretanja kroz šumu bez ostavljanja tragova – više puta je menjao i usavršavao. Nikada nije smatrao da je neki sistem savršen.
Upravo eksperimentisanje sa sopstvenim metodama postalo mu je jedan od hobija. Tokom narednih nekoliko meseci pokušavao je da živi na različitim mestima.
Jedno vreme je boravio čak i u vlažnoj rupi na obali reke. Ništa mu nije odgovaralo.
A onda je naišao na surovu, stenovitu šumu kroz koju nije prolazila čak ni staza kojom su se kretale divlje životinje. Za planinare je teren bio previše težak. Najtu mu se dopao odmah.
Ubrzo je pronašao grupu velikih stena. Jedna od njih imala je skriveni otvor koji je vodio do malog, neverovatnog proplanka.
„Odmah sam znao da je idealno mesto. Zato sam se tu nastanio.“
Ali problem sa hranom nije nestao. Najt je počeo da shvata koliko je zapravo teško živeti potpuno sam. Smatrao je da bi bilo kakva pomoć pokvarila čitavu njegovu ideju.
Želeo je da bude potpuno sam
Kao nepristupačno pleme od jednog čoveka. A onda je odlučio da krade. Kolibe oko jezera u centralnom Mejnu, primetio je Najt, imale su minimalnu zaštitu. Prozori su često ostajali otvoreni čak i kada vlasnici nisu bili tamo.
Šuma je pružala savršeno skrovište, a tokom vansezone u okolini gotovo da nije bilo stalnih stanovnika. U blizini se nalazio i letnji kamp sa velikom ostavom hrane. Najt je shvatio da je najjednostavniji način da postane lovac-sakupljač – krađa. I zato je počeo da krade.
Hiljadu provala bez ijedne greške
Da biste izvršili oko hiljadu provala, a da vas ne uhvate, potrebni su preciznost, strpljenje, hrabrost i neverovatna količina sreće.
Ali potrebna je i posebna sposobnost razumevanja ljudi.
„Tražio sam obrasce. Svi ljudi imaju obrasce“, rekao je Najt.
Sedeo je na ivici šume i pažljivo posmatrao porodice koje su imale kolibe uz jezera. Gledao je njihove doručke, večere, goste, trenutke kada su odlazili i automobile koji su prolazili putem.
Ništa od onoga što je video nije ga navelo da poželi povratak u nekadašnji život. Njegovo posmatranje bilo je hladno, precizno i gotovo matematičko. Nije učio imena ljudi.
Zanimali su ga samo obrasci kretanja – kada ljudi idu u kupovinu i kada je neka koliba prazna. Idealno vreme za krađu bila je duboka noć, tokom radne nedelje, po mogućnosti kada je oblačno. Najbolja je bila jaka kiša. Tada ljudi nisu izlazili u šumu.
Najt nikada nije koristio puteve ni staze, za svaki slučaj. Nikada nije išao u akciju petkom ili subotom, jer je znao da se tada čuje više buke oko jezera.
U početku je birao noći kada je mesec bio veliki, kako bi mu služio kao prirodno osvetljenje. Kasnije, kada je posumnjao da policija pojačava potragu za njim, birao je noći bez mesečine.
Ipak, imao je jednu neobičnu naviku – u krađe je išao sveže obrijan ili sa uredno podšišanom bradom, u čistoj odeći, kako bi izgledao manje sumnjivo ukoliko bi ga neko slučajno ugledao.
Imao je najmanje 100 meta
U njegovom „repertoaru“ bilo je najmanje 100 koliba. Idealna meta bila je potpuno snabdevena kuća čiji vlasnici nisu dolazili do vikenda.
U nekim slučajevima znao je tačan broj koraka koji mu je bio potreban da stigne do određene kolibe. Kada bi izabrao metu, probijao se kroz šumu, preskačući prepreke i menjajući pravac.
Ponekad bi, ako je trebalo da ode daleko ili ponese veću količinu propana ili zameni dušek, koristio kanu. Kanui su, međutim, bili problematični za krađu.
Vlasnik bi brzo pozvao policiju. Zato je Najt radije „pozajmljivao“ kanue. Oko jezera ih je bilo mnogo, neki su stajali na nosačima i gotovo nikada nisu korišćeni.
Do kuća uz najveće jezero mogao je da stigne gotovo bilo gde.
„Nije mi bilo teško da veslam satima, šta god je trebalo da se uradi.“
Kada bi voda bila nemirna, stavljao bi nekoliko kamenova u prednji deo čamca kako bi ga stabilizovao.
Obično je plovio blizu obale, zaklonjen drvećem i senkom terena. Ali tokom olujnih noći umeo je da pređe i preko sredine jezera sam u mraku, dok ga kiša nemilosrdno šiba.
Kada bi stigao do izabrane kolibe, proverio bi da u dvorištu nema automobila i da nema nikakvog znaka da je neko unutra. Provala je bila rizičan posao sa gotovo nultom marginom za grešku. Jedan pogrešan potez i spoljašnji svet bi ga ponovo „zgrabio“. Zato bi čučao u mraku i čekao.
Ponekad satima.
„Volim da budem u mraku“, rekao je.
Nikada nije pokušavao da uđe u kuću u kojoj se živelo tokom cele godine. Uvek je nosio sat kako bi znao koliko je vremena prošlo. Neke kolibe bile su otključane. To su bile najlakše mete. Ali ubrzo su i druge postale gotovo jednako jednostavne.
Najt je posedovao ključeve nekih koliba koje je pronašao tokom prethodnih provala. Svaki ključ skrivao je na njegovoj teritoriji, najčešće ispod neke neugledne stene.
Napravio je nekoliko desetina takvih skrovišta i nikada nije zaboravio gde se koje nalazi. Vremenom su neki vlasnici počeli da ostavljaju papir i olovku, tražeći da im napiše spisak namirnica koje želi. Drugi su mu ostavljali kese sa potrepštinama okačene o kvake.
Ali Najt se plašio zamki i trikova. Nije želeo da započne bilo kakvu komunikaciju sa ljudima, čak ni preko spiska za kupovinu. Zato je sve ostavljao netaknuto. Vremenom su ljudi prestali da ostavljaju stvari. Poznavao je alarme bolje nego što su policajci očekivali
Najt je tokom većine provala obijao brave na prozorima i vratima. Uvek je sa sobom nosio torbu sa alatom – odvijačima, polugama i turpijama koje je prethodno ukrao. Znao je da otključa gotovo svaku bravu koja nije bila posebno zaštićena. Kako su stanovnici počeli da ugrađuju sve bolje sigurnosne sisteme, Najt se prilagođavao.
Mesta zločina koja je ostavljao za sobom bila su toliko uredna da su mu čak i pojedini policajci, nerado, odavali priznanje.
„Nivo discipline koji je pokazivao dok je provaljivao u kuće bio je izvan svega što možemo da zamislimo – priprema, izviđanje, umeće sa bravama i sposobnost da uđe i izađe a da ga niko ne primeti“, rekao je jedan policajac.
Drugi policajac je u izveštaju posebno zabeležio „neobičnu urednost“ provale.
Mnogi policajci smatrali su da je pustinjak bio pravi majstor krađe. Delovalo je gotovo kao da se razmeće svojim sposobnostima – obija brave, a odnosi relativno malo stvari, kao da igra neku neobičnu igru.
Nije uživao u krađama – svaki put ga je obuzimao stid
Najt je tvrdio da bi svaki put kada bi otvorio bravu i ušao u kuću osetio talas srama.
„Svaki put sam bio potpuno svestan da radim nešto pogrešno. U tome nisam uživao. Ni najmanje.“
Kada bi ušao u kolibu, prvo bi otišao u kuhinju, a zatim brzo prošao kroz ostatak kuće tražeći korisne stvari i baterije koje su mu stalno bile potrebne. Nikada nije palio svetlo.
Koristio je samo malu lampu zakačenu za metalni lanac oko vrata.
Tokom provale nije bilo trenutka opuštanja.
„Adrenalin mi je rastao, srce je ubrzano kucalo, krvni pritisak mi je bio visok. Uvek sam se plašio dok sam krao. Uvek. Želeo sam da se sve završi što je pre moguće.“
Njegova izolacija više mu je ličila na sjedinjenje sa prirodom.
„Moje želje su nestale. Nisam čeznuo ni za čim. Nisam čak imao ni ime. Romantično rečeno, bio sam potpuno slobodan.“
Gotovo svi koji su pokušavali da opišu duboku samoću govorili su nešto slično.
Posle 27 godina policija ga je konačno pronašla
Najt je konačno uhapšen posle 27 godina potpune izolacije. Policija ga je pronašla dok je krao hranu u jednom letnjem kampu pored jezera. Optužen je za provalu i krađu i odveden u lokalni zatvor. Njegovo hapšenje izazvalo je ogromnu pažnju.
U zatvor su počela da stižu pisma i posete. Oko 500 novinara zatražilo je intervju. Pojavila se i ekipa koja je želela da snimi dokumentarni film.
Jedna žena mu je čak ponudila brak. Svi su želeli da čuju šta će reći čovek koji je proveo 27 godina potpuno sam.
Najt je na kraju pristao da primi jednog novinara.
Tokom devet poseta zatvoru, od kojih je svaka trajala po sat vremena, podelio je svoju životnu priču – kako je preživeo i kako je izgledalo provesti toliko godina potpuno sam. A onda je, jednom prilikom, kada je bio posebno zamišljen, pristao da kaže nešto više.
Novinar ga je pitao da li mu je divljina otkrila neku veliku životnu istinu.
Najt je dugo ćutao. Na kraju je odgovorio.
„Dovoljno spavajte.“
Stegao je vilicu na način koji je jasno pokazivao da više neće ništa dodati.
To je bilo sve što je naučio.
I, bez ikakve sumnje, bilo je potpuno tačno.
(Kurir.rs/Guardian)