Ima li života posle sahrane? Ne mislim, naravno, na budućnost zagrobnog života - za informacije o tome obratite se Porfiriju, on je stručnjak za ta pitanja. Ali kad smo već kod Porfirija i zagrobnog života, ne mogu a da ga Njegovu svetost ne podsetim na misao jednog velikog teologa (zna on koga), koji je rekao, citiram po sećanju: „Na dan strašnog suda mnogi će se iznenaditi kad vide ko je sve dospeo u Carstvije Božje, a tek biti čuđenja kad vide ko sve nije.“
Toliko na temu. Naše naslovno pitanje ne odnosi se na zagrobni, nego na ovozemaljski život posle sahrane. To već nije teološko, nego filozofsko pitanje, koje glasi: Ima li života posle sahrane, kakav će nam život biti, hoće nam li život biti kakve su nam misli (ne dao nam bog) ili će konačno doći „bolji život“? E, to zavisi od odnosa prema prošlosti.
E evo zašto, što reko Njujork tajms. Strateška greška takozvanih malih istočnoevropskih naroda - koji tek u XIX veku iz vedra neba stupaju na istorijsku scenu - među koje narode spada i naš narod - jeste mišljenje da je glavni faktor društvene kohezije zajednička prošlost, tj, istorija i zajednička religija.
Tome nije tako. Videćemo zašto. U slučaju napred pomenutih naroda, među kojima smo mi, naravno, lider, ta „zajedničkost“ u zajedničkoj istoriji po pravilu je više uzrok razdora nego faktor kohezije. A evo i zašto, što reko Niče: Zato što je ta zajednička istorija dupke puna trvenja i razdora, pa je tako, recimo, u našem slučaju sukob karađorđevićevaca i obrenovićevaca završen tek posle 100 godina, i to tako što je jedna od konkurentskih dinastija istrebljena, dočim, recimo, sukob partizana, četnika i nastavljača njihovih dela još uvek traje, a kako stvari stoje, i on će se završiti tek kad jedna od zavađenih strana bude istrebljena. A u međuvremenu će nastati novi razdor. U stvari već je nastao. Evo ga, u toku je.
Stvar stoji ovako. Nema u prošlosti, tj. u istoriji, ničega što se ne nalazi u sadašnjosti, a na osnovu stanja te sadašnjosti precizno možemo proceniti kakva je bila ta prošlost, tj. istorija. Može se, doduše, ta prošlost/istorija našminkati i ulickati pričama o tome da je u vreme Dušana Silnog - kad se jelo zlatnim viljuškama - naša istorija bila veličanstvena i da bi i posle bila ista takva, verovatno i veličanstvenija, samo da joj zli ljudi i mračni entiteti nisu mrsili konce.
U suštini, nema snažnijeg, nema boljeg. Nema zapravo nijednog drugog faktora društvene kohezije nego što je perspektiva zajedničke prosperitetne budućnosti, koja trvenja i razdore odguruje u mrak prošlosti, snaži pozitivan odnos prema životu i otvara polje brojnih mogućnosti.
Mnogi među vama mladima će se iznenaditi, ali i mi smo (jebo ja nas) u jednom periodu naših dijalektičkih potucanja imali periode u kome je perspektiva budućnosti bila širom otvorena. A kad je to bilo, kako je bilo, kako je završilo, o tome se zbog karakterološkog preterivanja možete obavestiti u našoj sutrašnjoj kolumni.