"Briga me da li me osuđuju. Ja sam takva kakva jesam" Sandra Bulok o novom filmu "Praktična magija 2"
Dodajte Kurir u vaš Google izbor- Sandra Bulok kaže da je nastavak 'Praktične magije' stigao u pravi trenutak, jer su ga fanovi dugo tražili i jer ponovo okuplja Bulok i Nikol Kidman kao sestre Ovens.
- Glumica ističe da film govori o porodičnoj vezi, suočavanju sa strahom i životu bez osude, uz poruku da žene treba da budu ono što jesu.
- Bulok posebno hvali novu generaciju glumica i naglašava da je povratak čuvenoj kući Ovensovih bio emotivan i važan za ceo projekat.
Posle gotovo tri decenije, jedna od najvoljenijih filmskih priča o sestrinskoj ljubavi, magiji i porodičnim tajnama dobija svoj dugoiščekivani nastavak. "Praktična magija 2" vraća na veliko platno Sandru Bulok i Nikol Kidman u ulogama sestara Ovens, donoseći novu avanturu ispunjenu čarolijama, humorom, porodičnim tajnama i nepredvidivim obrtima. Film je trenutno u našim bioskopima u distribuciji "Blic (BLITZ) filma". Za teritoriju Srbije Kurir prenosi razgovor sa Sandrom Bulok u kojem se ona osvrće na to šta znači ponovo izgraditi magični svet Ovensovih, kako se prevazilaze životne nedaće bez osude i zašto je odbacivanje straha najsnažnija magija koju jedna žena može da poseduje.
Zašto "Praktična magija 2" baš sada? Zbog ste odlučili da ga snimite upravo sada?
- Bio je pravi trenutak. Mislim da nije mogao da bude snimljen ranije. Tražili su ga fanovi na društvenim mrežama. Retko dobijete priliku da uradite nešto što ljudi zaista traže od vas. Obično smo mi ti koji njima govorimo: molim vas, gledajte film, dajte da vam se dopadne ovaj film. Zato je ovo bilo neobično.
Šta mislite zašto je prvi film opstao toliko dugo i čak stekao još veći broj poklonika? Šta je, po vašem mišljenju, toliko privlačno kod ove dve žene ili tog sveta?
- Žene i magija! U nekim kritikama se pominjalo, verovali ili ne, da u filmu ima mnogo žena. Mislim, "magija" je tako lepa, duhovna i vedra reč koja priziva razne divne misli. Ali postoji i magija u tome kako prolazimo kroz teškoće, nedaće i gubitke, i u tome šta smo spremni da sagledamo kada iz njih izađemo. Ova porodica je vekovima prolazila kroz mnogo teškoća, mnogo strahova, mnogo tame. Važno je kako kroz sve to prolaze zajedno i kako iz svega uvek izađu sa srcem punim ljubavi, bez osuđivanja. I dalje otvaraju vrata da pomognu drugima, čak i onima koji ih osuđuju. Možete to nazvati praktičnom magijom ili, jednostavno, praktičnim životom - jer to je ono što se događa danas. Za mnogo toga što se događa u ovoj verziji priče možete da kažete: to se dešava i ispred mojih ulaznih vrata. Mislim da je to ljudima bilo nešto sa čim su zaista mogli da se povežu. Nije delovalo nedostižno. Delovalo je kao veoma lepa metafora za prolazak kroz život kao porodica, bez obzira na to kako vaša porodica izgleda.
Da li je ste pogledali prvi film dok ste se pripremali da ponovo igrate Sali?
- Pogledala sam ga jednom. Nikol i ja samo dva sveta, ali iza naših ciljeva i pravca kojim idemo stoji ista namera. Na najneverovatniji način. Ona dolazi sa jedne strane, ja sa druge, ali obe ciljamo potpuno isto mesto. To govori da u samoj našoj srži postoji veza koja funkcioniše. Kao što kažu u filmu, svi smo dve polovine jedne celine. Imate tetku Džet i tetku Frani, dve polovine celine. Džili i Sali bez one druge jednostavno ne bi mogle tako lepo da prolaze kroz život kakav imaju. Jedna uz drugu, čvrsto povezane. Isto je sa Kajli Džoi King i Antonijom Mejsi Vilijams, sada vidite tu generaciju kako se snalazi sa moćima koje su dobile rođenjem. A tu je, nažalost, i majka, koja ne želi da one znaju za tu moć. Sali misli da će, ako im ništa ne kaže, biti bezbedne. Koliko majki na svetu kaže: "Neću ništa da im govorim; držaću svoju decu pod staklenim zvonom. Skloniću ih od svega i sve će biti u redu", a zapravo je istina potpuno suprotna. Istina izađe na videlo i često se to dogodi u najmračnijim trenucima, a upravo tada ne želite da oni saznaju za svoju moć i svoju istoriju. Želite da budu pripremljeni pre nego što izađu u svet.
Možete li da kažete gde ih zatičemo u ovom filmu?
- Dakle, ponovo, dve polovine jedne celine. Ono što ovog puta obe dobijaju i uče jedna od druge, podjednako je duboko, nežno i teško kao u prvom filmu. Nikada nije sve uredno, srećno i puno leptirića. Upravo to mi je zanimljivo: ove sestre umeju ozbiljno da se sukobe, svađaju se, ne slažu se, jer moraju. One ne vide svet na isti način. Ponovo ih videti... Znate, samo kada smo čule glas Dajane Vist preko Zuma, sve smo počele da plačemo. Koliko često u životu dobijete priliku da se vratite? Svi govore o nostalgiji, ali nostalgija je prisećanje na vreme koje više ne postoji. A mi smo bukvalno dobile priliku da ponovo izgradimo taj svet, vratimo sve ljude iz tog sveta i proživimo ga drugi put, kao osobe kakve smo danas, ali sada potpuno svesne svega.
Stokard Čening je rekla da je između vas četiri postojalo već izgrađeno poverenje i svojevrsni zajednički jezik. Možete li da govorite o tome kako je bilo ponovo raditi sa njima na ovom filmu?
- O bože, raditi sa njih dve... I opet, dve potpuno različite osobe, baš kao nas dve i kao Džoi i Mejsi... Mada, njih dve su kao dva zrna graška iz iste mahune. Ali Dajana i Stokard - čujete njihove glasove, uđu u prostoriju i sa sobom donesu toliko znanja, bilo da je to lik koji igraju ili su jednostavno takve privatno, ne znam. Ali u njima postoji mir, a to često pripada i tetkama. One ne rešavaju probleme Sali i Džili. Puštaju ih da upadnu u nevolje u koje moraju da upadnu, jer shvataju da je to naš put i da nemaju pravo da se mešaju... iako bi malo volele. A u prvom filmu su se malo umešale i vidite šta se dogodilo. Ali na neki način su poput Sali i Džili: potrebne su obe, zajedno.
Recite mi nešto o Suzan Bir, vašoj rediteljki. Ona pravi zanimljivu ravnotežu - kombinuje komediju i radost, ali je istovremeno zanima šta se događa kada stvari za neki lik ne krenu kako treba. Kako postiže da film istovremeno bude duhovit i dirljiv?
- Zaista je želela to, da. I nije se plašila da uđe u ring sa nama dvema, jer nije baš da smo nežni cvetići. Mi smo kompleksna grupa, a ona se nije plašila da se upusti u to, što je prilično hrabro. Dakle, ovaj projekat je imao mnogo različitih aspekata u koje je ona bila dovoljno hrabra da zakorači. Mislim da mnogi ljudi to ne bi uradili. Ali i mi smo joj bile partnerke. Ponovo smo polazile sa dve različite strane u pogledu toga šta želimo od konačnog rezultata i obe strane su bile u pravu. Grifin Dan, reditelj prvog filma "Praktična magija" je potpuni saveznik i svaka mu čast. On je postavio ton. Zabio je zastavu koju smo mi zatim morale da preuzmemo i da pustimo da se dalje razvija. Da priču uvedemo u novi, savremeni način posmatranja, zajedno sa novom generacijom kojoj ćemo predati baklju.
Kažete "veliki film". Mislim, ponovo ste izgradili čuvenu kuću porodice Ovens.
- Što se tiče kuće, sve smo bile u fazonu: "Neverovatna je!" Mislim, taj set, a videla sam mnogo setova, bio je jedan od najboljih koje sam ikada videla. To je zato što u prvom filmu nismo imali sve na jednom mestu, eksterijer je bio na ostrvima San Huan, a enterijeri u studijima. Ovde smo na studijskom placu imali ogromnu površinu zemlje, pa smo mogli da je izgradimo i napravimo prizemlje kao stvarni, funkcionalni prostor, što znači da možete da uđete spolja, prođete kroz kuhinju, kroz zimski vrt i ponovo izađete napolje. Posadili smo i stabla jabuke, koja su do trenutka snimanja već počela da daju plodove. Članovi ekipe su jeli te jabuke. Imali smo ptičja gnezda i leptire. Zaista je bilo emotivno jer su, osim nas dve, tu bili i neki ljudi koji su radili na originalnom filmu. Jedna žena sa kojom sam radila ušla je i rekla: "Bila sam trudna sa svojim sinom", prvim detetom, "dok smo snimali ovaj film." Bila je potpuno preplavljena emocijama. A onda su tu bili ljudi upola mlađi od nas, koji su plakali i govorili: "Ovaj film gledam sa mamom još od detinjstva." Mislim da nikada nisam u potpunosti shvatila magiju te kuće. Oduvek sam bila opsednuta tom kućom i svakim njenim uglom. Mnogo mi je značila, imala je dušu. Ovaj film ne može da postoji bez te kuće.
Znam da ste veoma vodile računa o tome da odate počast prvom filmu kroz male omaže. Zar se neki od njih nisu ponovo pojavili sasvim prirodno?
- Dok smo razvijali scenario, razmišljali smo o stvarima poput: "O, mora da dodirne nos." Postoje određeni maniri, sitnice i ponašanja koja su istovremeno deo nas dve. Znale smo da neke stvari jednostavno moraju da budu u ovom filmu. Nismo želele da zaboravimo ko su ti ljudi. Ne možemo da se vratimo više od dvadeset godina kasnije i odjednom više ne budemo ljudi u koje ste se, nadamo se, zaljubili. Gledala bih Džoi i pomislila: "Znam šta radi. Vidiš li šta radi?" Bilo je sjajno. Kakva majka, takva ćerka. Gledate različite generacije kako odaju počast onome što ova priča jeste. Da, mi smo glumci, pretvaramo se. Ali unutar tog izmišljenog sveta postoji stvarna posvećenost očuvanju onih stvari u koje su se svi zaljubili. Takvi trenuci bi se događali usred snimanja scene. Posle svih tih godina jednostavno ponovo skliznete u taj svet. A razlog je i ta kuća. U njoj zaista osećate: ovde bi Sali bila. Ovde su njene knjige. Ovde postoje te stvari. Ovako izgleda njen prekrivač. Morali smo da imamo isto uzglavlje kreveta, jer se sećam tog uzglavlja iz scene kada smo bile u tom krevetu.
Pogledajte zašto je Sandra Bulok monda ikona
Dakle, Džilijan ima mačku. Sali ima pticu.
- Ja dobijam gavrana, da. Sali je imala gavrana, sa onim zlokobnim upozorenjem na koje nije obraćala pažnju. Dakle, Nikol je dobila mekanu, pufnastu mačku, a ja ljutu pticu.
Kako je bilo raditi sa njima?
- Neverovatno su pametni. Zaista dobro istrenirani. U filmu postoji kadar u kojem vidite Sali kako pokušava da mu pobegne; to je bio prvi pokušaj. Rekla sam: "Samo ga pustite, pa da vidimo." Umesto da se zaustavi na svojoj oznaci, krenuo je za mnom unutra. Jednostavno me je jurio. Dakle, ono što vidite u filmu jeste ono što se zaista dogodilo tog dana. To su briljantne životinje. Teško je naterati i glumca da to uradi. Ponekad je sa životinjama lakše. One samo to urade. Ne postavljaju pitanja. Ne kažu: "Ali šta je sa mojom motivacijom?" Mogle bismo nešto da naučimo od njih.
Možete li još malo da govorite o magiji? O doslovnoj, praktično izvedenoj magiji koju su ekipe napravile? Na primer, ormarići...
- Postoje dve sekvence sa ormarićima, ali u jednoj nismo više imali vremena, morali smo da je snimimo iz prve. Bio je samo jedan pokušaj i sve je eksplodiralo, staklo je letelo svuda - fantastično!
Ponovo su napravili i knjigu čini, koju sada čuva Džilijan.
- Sali je potpuno izbrisala magiju iz svog života. Ali Džilijan ne može protiv sebe, iz nje magija jednostavno izbija. Ona je zaista hrabra. Ima nečeg prelepog u gledanju tog lika. U životu često poželim da mogu više da budem takva. Mislim da kada ljudi gledaju Džilijan, tj. Nikol, postoji trenutak kada se zapitaju: "Da li si to ti?" Ona igra lik, ali vidite mnogo toga što Nikol Kidman zaista jeste. Mislim da u liku Džilijan postoji nešto zbog čega mnogi od nas požele da mogu da budu takvi, da u potpunosti kažu: "Ovo sam ja. Ne plašim se. Nije me briga šta svet kaže. Nije me briga da li me osuđuju. Ja sam takva kakva jesam, bez straha i bez zadrške." Mislim da nisam provela nijedan dan u životu sa tako čistom mišlju u glavi. Imala sam trenutke, ali nikada nisam potpuno živela ono što jesam bez straha. To je za mene u ovom filmu umetnost koja oponaša život. Pomislila sam: "Pa, mogu onda da iskoristim ono što poznajem." U to je veoma lako ući. Ali gledati lik poput Džili... Mislim da je važno da žene, devojke i ljudi bilo kog uzrasta mogu da kažu: "Ovo je ono što je Bog stvorio i ja ću biti upravo to. Ako želite, možete da krenete sa mnom. Ako ne želite, ostaćete zaglavljeni." Veoma je važno videti to, posebno danas, a naročito za žene. Mislim da svi vide šta ona radi i mislim da je upravo zato ovaj film opstao toliko dugo, zato što Sali predstavlja ono što ne bi trebalo da budete... Stvarno je tako. Mislim da je dobro imati takav primer, znate, strah uništava i parališe i oduzima život koji bi mogao da bude dobro proživljen.
U prvom filmu u sceni "Midnight Margaritas" žene su jednostavno slobodne i radosne. Da li ste imale predstavu koliko će ta scena odjeknuti kod publike? Sećate li se snimanja?
- Sećam se snimanja. Sve se svodilo na to da izbegavamo "stidikam" (kameru) koji je išao u suprotnom pravcu. A onda bi Grifin (reditelj) ušao i rekao nešto kao: "Hajde, protresite se", a mi smo bile u fazonu: "Kakav ti to film snimaš?"
Možemo li da računamo na još jednu rundu "Midnight Margaritas"?
- Uvek, uvek, ali na drugačiji način. Dolazi onda kada treba da dođe, a ponekad to nije trenutak kada ga očekujete. Ponekad vas izvuče iz nečega, a ponekad vas u nešto uvali.