POTRESNA ISPOVEST ČUVENOG SRBINA KOJI JE POSETIO RODNI KNIN POSLE 20 GODINA: "Prvi susret imam s grobljem"! Ali to nije bilo najgore što je doživeo!
Dodajte Kurir u vaš Google izborIlija Petković, bivši fudbaler i kasnije selektor, rođen je u na današnji dan u Kninu, 22. septembra 1945. godine.
Čuveni as, jedan od retkih u svetu koji je učestvovao na Svetskim prvenstvima i kao igrač i kao selektor, preminuo je tokom pandemije korona virusa 27. juna 2020. u Beogradu u 74. godini. Bio je jedna od najvećih zvezda jugoslovenskog fudbala svog vremena i član čuvene generacije "Romantičara" sa Karaburme.
Po ceo dan gledao Dinaru iz Knina
Fudbal je počeo da igra još kao dete u Kninu. Kako je sam pričao, čekao je svinjokolj da dobije svinjski mehur kako bi ga s prijateljima šutirao dok ne pukne, jer pravih lopti tada nije bilo.
"Imao sam kuću u Ulici Maršala Tita 62. Ulice s tim imenom bile su obično glavne. Živeo sam preko puta igrališta. Otkad sam prohodao, ceo moj život bio je obeležen fudbalom. Tada je Kninom dnevno išao jedan ili nijedan automobil i imao sam slobodan prolaz preko ulice", prisećao se Petković u razgovoru za TV Ras, dodajući da je po ceo dan gledao treninge i utakmice lokalnog kluba.
"Dinara je igrala u Dalmatinskoj zoni, bila je to kvalitetna liga, od Gospića do Makarske. Kad sam završio osnovnu školu, krenuo sam u gimnaziju i igrao fudbal. Imao sam sreću da su me voleli splitski novinari koji su izveštavali s utakmica. Videli su u meni nešto što nisu u drugima i počeli su da me ističu kao talenta. I da ne uvredim Splićane, ako nisi Splićanin i čovek iz tog miljea, teško si mogao doći u Hajduk. Kad sam došao tamo, pitali su me za 'unutrašnju', 'punu' nogu, zid – sve je to za mene bilo novo. Radomir Vukčević i ja smo otišli na probu i obojica smo zadovoljili", prisetio se Petković.
Zvezdaš koji je završio u OFK Beogradu
Tokom omladinske karijere igrao je za Dinaru, a profesionalnu je započeo u OFK Beogradu. Počeci su bili teški i želeo je da se vrati kući, ali se prilagodio i u klubu proveo devet godina.
Očekivano, bilo je veoma teško na početku, hteo je da se vrati kući.
"Mesec dana od dolaska navalila se nostalgija za leđa. Hoću da se vratim u Knin i ne postoji ništa drugo nego Knin. Zahvalio sam se OFK Beogradu, ne interesuje me ni fakultet, ni bilo šta. I idući ka vozu niz Nemanjinu ulicu, sretne me jedan naš čovek, Đujić, takođe zubar. Spremio sam se da idem na voz iz hotela Slavija, a on me pita:
"Gde ćeš?"
"Ne mogu ja ovde, ovo je za mene veliko, nije to za mene", odgovorio je Petković
"Pa svi smo mi došli, još iz gorih prilika, ništa nismo imali, nećeš se ti kući vraćati, videćeš da će sve biti dobro", pamtio mu je uvek reči.
"I napravimo krug i vratimo se. Dosta me je vratio životu i realnosti. Počeo sam tada da treniram redovno, u Murskoj Soboti smo bili na pripremama i izborio sam se. Što je bilo najvažnije, stvarno nisam mogao da igram kraj Paje Samardžića i Skoblara. Ali imao sam sreću da smo otišli na te pripreme, da sam tamo postao član ekipe i to je za mene bila velika satisfakcija".
Kako je pad Rankovića uticao na OFK Beograd
Tokom boravka u klubu sa Karaburme, desio se i čuveni Četvrti plenum, koji je označio kraj karijere Aleksandra Rankovića.
Josip Broz Tito je sa saradnicima zauvek odstranio Aleksandra Rankovića i njegove rukovodeće kadrove iz Srbije. To se odrazilo i na OFK Beograd.
"Zašto to spominjem? U klubu su bili visoki funkcioneri iz Saveznog ministarstva unutrašnjih poslova. Glavni među njima bio je neki Srba Savić. Divan čovek, dasa koji je bio sekretar SUP-a za Srbiju. U OFK Beogradu bili su kadrovi iz policije i taj četvrti plenum nam donosi najteži život u trajanju od sedam-osam meseci. Osvajamo Kup, a on (Srba Savić) je bio čak osuđen za premije koje je davao iz klupske kase, fudbaleri su dobijali i stanove. Uz Srbu je otišao i Gvozden Predojević, šef operative Grada Beograda, otišli su i niži funkcioneri, Gajević šef pasoškog odeljenja SFRJ... OFK Beograd je odjedanput ostao kao gola ptica, bez rukovodstva, ičega. Skoblar, Paja i ostali tada odlaze u inostranstvo. Bio sam u Kninu, a otac mi je rekao da nije dobro i da ostanem još nekoliko dana. Posle par dana dolazim, u klubu nema žive duše, sekretarica sama plače. 'Jao sine šta nam se desi, rukovodstvo kluba - svi u zatvoru".
Vlast nije htela da ispusti OFK Beograd, već je okupila beogradske privrednike koji su ga održali jakim, a sportski sektor se oslonio na potpuno podmlađenu ekipu. Nedugo posle toga došli su veliki asovi, Miloš Milutinović, pa Dragoslav Šekularac.
"Turudija, Milutinović, Santrač, Šekularac i ja, to je bila navala. Ove tribine i sve tribine u Jugoslaviji bile su tesne za sve to", rekao je Petković.
Mnoge je kopkalo zašto nije otišao u večite.
"Moramo biti pošteni i reći da smo u Kninu bili 99 odsto zvezdaši. Bio sam i ja naklonjen Crvenoj zvezdi i često su me svi pitali kako nisam otišao u Crvenu zvezdu. Partizan i Zvezda bili toliko respektabilni klubovi da od strahopoštovanja nisam mogao ni da pomislim da dođem u takav klub, da dođem na probu. Nebojša Pupovac me je doveo na stadion OFK Beograda, koji je bio kao lutka tada, sav u zelenilu i cveću. Imao sam sa njim tajnu korespodenciju iz Knina, pisali smo i tome kako da pređem. I moram da priznam da OFK Beograd nisam nikad pratio, imali smo dole Partizan, Zvezdu, Hajduk, Dinamo, OFK nismo pratili, međutim objasnili su me da je to klub velike tradicije, osvajač četiri Kupa i iz Knina i Dinare dolazim ovde".
Godine 1973. otišao je u francuski Troa, a u tom periodu s OFK Beogradom osvojio je Kup Jugoslavije 1965/66. Nakon tri godine u Francuskoj vratio se u Beograd i karijeru završio 1983. godine.
Za reprezentaciju Jugoslavije od 1968. do 1974. odigrao je 43 utakmice i postigao šest golova.
Emotivni povratak i susret s Peleom
Jedan od najupečatljivijih trenutaka doživeo je u julu 1971. godine, kada je zajedno sa zemljakom iz Knina, legendarnim golmanom Radomirom Vukčevićem, nastupio na oproštajnoj utakmici Pelea od reprezentacije.
"Na toj svetskoj utakmici, jednoj i neponovljivoj, bili smo nas dvojica iz Dinare iz Knina. Možda će me neko pogrešno shvatiti, ali ja sam tu utakmicu doživeo kao da sam osvojio pet svetskih prvenstava. Otići Peleu na oproštaj – ej...", rekao je za Nedeljnik.
Nakon igračke karijere započeo je trenersku i vodio OFK Beograd, Servet, Aris, reprezentaciju Jugoslavije, kasnije Srbije i Crne Gore, Šangaj Šenhu, Inčeon, Al Ahli, Gyeongnam i mladu reprezentaciju Srbije.
Patio zato što je Srbin
Najveći uspeh na klupskom nivou ostvario je u Servetu, sa kojim je 1994. bio prvak Švajcarske. Uprkos uspehu, u tim ratnim godinama u Jugoslaviji Petković je osećao teg i stigmu zbog svoje nacionalnosti.
"Osvojili smo prvo mesto u Švajcarskoj, ali smo kao Srbi imali katastrofalan prefiks. Moram da kažem da sam mnogo toga istrpeo. Nijedan članak o meni i nijedna vest u novinama nije izašla, a da nije bilo napisano 'Srbin Petković'. Pa, zašto? Zašto u to vreme? Bilo je to vreme onih Markala, bio sam u najgore vreme u Švajcarskoj, kada je neki Srbin teško mogao da kaže nešto u Ženevi. Mnogo sam propatio zbog toga i u Švajcarskoj uopšte".
Trpeo napade zbog sina Dušana
Bez ikakve dileme, najveći trenerski pečat ostavio je u reprezentaciji naše zemlje. U kvalifikacijama za Mundijal 2006 ona je osvojila prvo mesto u grupi ispred Španije i to sa samo jednim primljenim golom. Petković je bio ljubimac nacije, držao je inspirativne govore, ali je bajka postala košmar pred Svetsko prvenstvo i na njemu.
SCG je na Mundijalu izgubila u prvom kolu od Holandije (0:1), pa čak 0:6 od Argentine sa Leom Mesijem i na kraju i od Obale Slonovače 2:3. Petković je nakon tog turnira napustio nacionalni tim uz žestoke kritike zbog potpunog rasula nacionalnog tima i katastrofalnog ponašanja pojedinih igrača. Glasnije od toga, Petković je bio osuđivan jer je uoči Mundijala pozvao u tim svog sina Dušana, do tada povremenog reprezentativca i bivšeg igrača OFK Beograda, Volfsgurga, Nirnberga...
Dušan Petković se pred turnir vratio kući zbog mira u ekipi, a kada su godine prošle, Ilija Petković je priznao da žali samo zbog jednog - zato što se nije vratio sa sinom.
"Raspali smo 2006. sa Crnom Gorom kao Jugoslavija. U to vreme kad smo se kvalifikovali imao sam osećaj da je atmosfera nikakva na državnom nivou. Nismo uopšte naivni kada vam govorim o sportu, oseti se da 'nešto ne štima u zemlji Danskoj'. To je išlo ka finalizaciji našeg razdvajanja. U tom trenutku bio sam sa ekipom čovek koji je razveseljavao sveću koja je gorela i koja će da se ugasi sa našim Svetskim prvenstvom. U toj euforiji da sam rekao da se stavi crveni tepih na Terazijama, stavio bi se. Afirmacija mene kao selektora bila je fantastična. I u toj euforiji dolazi do zadovoljenja. U tom vremenu sam toj jadnoj naciji koja se raspadala učinio zadovoljstvo odlaskom na Svetsko prvenstvo"
Povratak u Knin posle 20 godina
Posle rata i pauze od 20 godina vratio se u rodni Knin. Taj povratak opisao je kroz suze:
"Živeo sam u Kninu 18 godina. Kako sam to primio? Tužno je, a neko će se možda nasmejati tome što govorim, da dođem u svoje rodno mesto i da imam prvi susret sa grobljem. Kad to pominjem, možda nekome bude smešno, ali od onog razdraganog Knina, od onih prijatelja, smeha, vratio sam se prazan, jer nikoga nisam video. Nisam video ljude koje sam poznavao, koji su prolazili pored mene. Knin je pust, verujte mi da nisam sreo dva čoveka, bila je nedelja. Od grada u kojem sam punio baterije, došao sam do toga da se iz njega vratim potpuno prazan. Bio sam do kuće, koja je propala i kad sve to vidite, onda je sreća da sam došao u Beograd i da sam tu proveo tri puta više života nego u Kninu. Doživeo sam u njemu i svoje sedamdesete, pozne godine. I kao što nisam mogao bez Knina, tako sad ne mogu bez Beograda, gde god da odem. Pružio mi je sve. Od afirmacije, popularnosti, života, stambenog prostora, braka, sve mi je dao"."
Život i karijera Ilije Petkovića ostali su upisani u istoriji fudbala – kao priča o dečaku iz Knina koji je od improvizovane lopte stigao do svetske scene.