80 GODINA NAKON NIRNBERGA: Kako je suđenje nacističkim liderima promenilo međunarodno pravo
Dodajte Kurir u vaš Google izbor- Nirnberg je učvrstio princip da "samo sam izvršavao naređenja" ne može da bude potpuna odbrana za počinjene ratne zločine
- Pravna načela tribunala kasnije su uticala na razvoj međunarodnog prava, uključujući suđenja za zločine u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi i osnivanje Međunarodnog krivičnog suda
Sudije iz Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Francuske i Sovjetskog Saveza izrekle su 1. oktobra 1946. godine presudu Međunarodnog vojnog tribunala u Nirnbergu, kojom je 12 preživelih najviših lidera nacističke Nemačke osuđeno na smrt, dok je još sedam osuđeno na zatvorske kazne u rasponu od 10 godina do doživotnog zatvora, prema podacima Memorijalnog muzeja Holokausta SAD.
Trojica optuženih u potpunosti su oslobođena. Osamdeset godina kasnije, istoričari i pravni stručnjaci i dalje ukazuju na ovo suđenje kao na trenutak kada je individualna krivična odgovornost za zločine koje je počinila država postala primenjiva u međunarodnom pravu, umesto da ostane samo načelo iza kojeg ne postoji sud.
Ovo je priča zasnovana na informacijama Memorijalnog muzeja Holokausta SAD, Nacionalnog muzeja Drugog svetskog rata i neprofitnog Centra Robert H. Džekson, nazvanog po nekadašnjem sudiji Vrhovnog suda SAD i glavnom američkom tužiocu u Nirnbergu.
Pravna teorija koja nikada ranije nije bila primenjena pred sudom
Tribunal je osnovan Londonskim sporazumom, koji su četiri savezničke sile potpisale 8. avgusta 1945. godine. Sporazumom je uspostavljen sud sa po jednim sudijom i jednim tužilačkim timom iz svake države.
Sud je optužio 24 visoka nacistička funkcionera po četiri osnova:
- zavera radi izvršenja zločina protiv mira
- zločini protiv mira
- ratni zločini
- zločini protiv čovečnosti
Adolf Hitler, Hajnrih Himler i Jozef Gebels već su bili mrtvi i nisu se našli među optuženima. Martinu Bormanu suđeno je u odsustvu, Robert Laj izvršio je samoubistvo pre početka procesa, dok je Gustav Krup zbog zdravstvenog stanja proglašen nesposobnim za suđenje.
Tako su se pred sudom pojavila 22 optužena kada je proces počeo 20. novembra 1945. godine u Palati pravde u Nirnbergu.
Džekson, glavni američki tužilac i tadašnji sudija Vrhovnog suda koji je privremeno napustio svoje redovne dužnosti kako bi predvodio američki tužilački tim, u uvodnom izlaganju definisao je centralni argument tribunala: optuženi nisu mogli da izbegnu odgovornost tvrdnjom da su samo izvršavali naređenja.
Istovremeno je naglasio da ista pravila moraju u budućnosti da važe za sve države, uključujući savezničke sile koje su sudile nacističkim liderima.
"Civilizacija ne može da pravi kompromise kada je reč o varvarstvu", rekao je Džekson pred tribunalom, što Centar Robert H. Džekson i danas navodi kao jedno od ključnih načela procesa.
Presuda i pogubljenja
Tribunal je proglasio krivim 19 od 22 optužena kojima je suđeno.
Dvanaestorica su osuđena na smrt, među njima Herman Gering, koga je Adolf Hitler svojevremeno odredio za svog naslednika, bivši ministar spoljnih poslova Joahim fon Ribentrop i vojni komandant Vilhelm Kajtel.
Gering je izvršio samoubistvo u ćeliji noć pre izvršenja smrtnih kazni.
Rudolf Hes, nekadašnji Hitlerov zamenik, osuđen je na doživotni zatvor. Hjalmar Šaht, Franc fon Papen i Hans Friče oslobođeni su optužbi.
Preostalih deset smrtnih kazni izvršeno je vešanjem 16. oktobra 1946. godine u fiskulturnoj sali nirnberškog zatvora u kojem su optuženi bili držani tokom suđenja.
Egzekutor je bio narednik Džon C. Vuds, pripadnik američke vojske koji je tvrdio da ima prethodno iskustvo u izvršavanju smrtnih kazni vešanjem, iako ga zapravo nije imao kada se dobrovoljno prijavio za zadatak.
Kasnije je govorio da je ponosan na taj zadatak, iako su vojni dokumenti pokazali da su neka pogubljenja koja je izvršio trajala duže nego što su propisivali standardi američke vojske.
Presedan koji je nadživeo samo suđenje
Ključna inovacija tribunala bila je proceduralna koliko i moralna. Bio je to prvi put da je međunarodni sporazum suverenih država iskorišćen kako bi se pojedincima, a ne državama, sudilo za postupke izvršene pod autoritetom državne vlasti, navodi Nacionalni muzej Drugog svetskog rata.
Princip prema kojem izvršavanje naređenja nadređenog ne predstavlja odbranu od odgovornosti za ratni zločin kasnije je postao jedan od temelja Nirnberških principa koje je usvojila Komisija Ujedinjenih nacija za međunarodno pravo.
Uticaj suđenja direktno je vidljiv u međunarodnom pravnom sistemu koji je nastao nakon njega.
Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. i Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima iz iste godine oslanjale su se na pravno rezonovanje razvijeno u Nirnbergu, dok su Ženevske konvencije o pravilima ratovanja iz 1949. pregovarane neposredno nakon procesa.
Decenijama kasnije, međunarodni tribunali osnovani zbog ratova u bivšoj Jugoslaviji i genocida u Ruandi, kao i stalni Međunarodni krivični sud, koji je počeo sa radom 2002. godine, izgrađeni su na istom pravnom temelju uspostavljenom u Nirnbergu: pojedinci, a ne samo države, mogu da odgovaraju za ratne zločine i zločine protiv čovečnosti.
Zašto Nirnberg i danas utiče na obuku američkih vojnika
Za današnje pripadnike američkih oružanih snaga nasleđe Nirnberga nije samo lekcija iz istorije.
Priručnik Ministarstva odbrane SAD o pravu oružanih sukoba, koji određuje način na koji se američke snage obučavaju o pravnim granicama ratovanja, svoje osnovne principe vezuje za standarde uspostavljene u Nirnbergu.
Jedinstveni kodeks vojnog pravosuđa SAD takođe sadrži isti princip koji je oblikovao presude tribunala: pripadnik oružanih snaga koji počini ratni zločin ne može da koristi naređenje nadređenog kao potpunu odbranu.
Taj standard i danas izaziva rasprave o tome gde se nalazi granica odgovornosti u savremenim ratovima.
U izveštavanju Militari koma iz 2015. godine kao primer je naveden američki vazdušni napad na bolnicu organizacije Lekari bez granica u Kunduzu u Avganistanu, koji pokazuje kako se princip uspostavljen u Nirnbergu, individualna odgovornost prema pravilima oružanih sukoba, suočava sa složenim operativnim odlukama koje vojnici donose na terenu.
Osamdeset godina nakon presude, centralna ideja Nirnberškog procesa, da pravna odgovornost za zločine ne prestaje u lancu komandovanja, ostaje jedan od standarda prema kojima američka vojska obučava svoje pripadnike.
(Kurir.rs/Military.com)