POBEDNICA

Bosiljka je preživela pet trauma koje su je gurnule u šizofreniju: Bol u duši bio je neizdrživ, ali sam naučila da živim s tim

Dodajte Kurir u vaš Google izbor
"To su zaista teški bolovi, neizdrživi bol u duši i srcu. Molila sam Boga da me uzme kod sebe" Foto: Shutterstock
Posle pet teških trauma, šizofrenije, suicidalnih misli i bipolarnog poremećaja, Bosiljka Brdar danas pomaže drugima da pronađu put ka oporavku.

Bosiljka Brdar (60) iz Beograda prošla je kroz pet trauma koje su ostavile dubok trag u njenom životu. Preživela je nasilje, šest i po godina bila razdvojena od sina, izgubila oca na tragičan način i godinama se borila sa psihozom.

Danas se suočava i s rakom dojke, ali ne odustaje od onoga što je ispunjava; crta, hekla, piše i kroz udruženje Duša pomaže drugima na putu oporavka. Iza svega što je preživela stoji njena jednostavna, ali snažna misao da je svaki dan najbolji, jer je baš danas - tu.

- Imala sam pet trauma koje su obeležile moj život, ali bilo je i jako lepih trenutaka. Imam dva sina, zdrava i prava. Moje traume počele su još u ranoj mladosti. Sa četrnaest i po godina doživela sam seksualno nasilje. Potom sam se, sa dvadeset godina, udala za Sirijca. Ljubav me je odvela u Siriju, ali sam tamo od supruga trpela psihičko i finansijsko zlostavljanje. Bila je to moja druga trauma, koja je trajala godinama - počinje svoju priču Bosiljka.

Balkanska škola oporavka

Bosiljka Brdar volontira u udruženju Prostor kao ekspert po iskustvu, predsednica je udruženja Duša i jedna od vodećih članica neformalnog udruženja Pleme F20, koje okuplja osobe sa dijagnozom šizofrenije.

- Balkanska škola oporavka je međunarodni Erasmus+ projekat koji sprovodi udruženje Prostor iz Beograda. Realizuje se u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji, uz podršku partnera iz Velike Britanije, koji imaju dugogodišnje iskustvo sa ovim modelom rada. Cilj projekta je osnaživanje eksperata po iskustvu, odnosno osoba sa ličnim iskustvom psihičkih tegoba i korišćenja psihijatrijskih usluga, kako bi zajedno sa stručnjacima delili svoja iskustva i ravnopravno učestvovali u osmišljavanju i vođenju radionica. Na taj način njihovo lično iskustvo dobija priznanje i uvažava se kao važan oblik znanja - navodi naša sagovornica.

Vratila se u Srbiju 1994. godine, ali je ubrzo posle toga njen tadašnji suprug bukvalno oteo njihovog sina. Bila je razdvojena od njega šest i po godina.

- Moj sin je imao samo šest i po godina kada ga je otac odveo, a vratio se sa trinaest. Zapravo, otac mi ga je poslao nazad, a ja sam platila povratnu kartu da bi mogao da dođe. Kada je otišao, bio je mnogo mali, a vratio se već kao veliki, formiran dečak. Taj mrak, taj vakuum između nas, to crnilo nikada nije moglo da se popuni. To je trauma i za mene i za njega. On je bio razdvojen od mene, ja od njega. Živimo s tim.

Bosiljka je danas veoma ponosna na to što je ekspert po iskustvu Foto: Privatna arhiva

Kaže da je prvih mesec dana od otmice izgubila deset kilograma. Nije mogla ni koricu hleba da proguta, cigarete i kafa bile su joj jedina hrana.

- To su zaista teški bolovi, neizdrživi bol u duši i srcu. Molila sam Boga da me uzme kod sebe, ali nisam bila suicidalna, nisam pokušavala ništa da uradim sebi. Samo sam molila Boga da me uzme, toliko me je bolelo - priseća se Bosiljka.

Beg od sekte

Četvrta trauma bila je povezana sa jednim članom njene porodice. Ta osoba ju je nagovorila da ode kod bioenergetičara zbog bolova u desnom bubregu, koje ima još od svoje 24. godine. Govorili su da će joj pomoći.

- Sve je počelo kao bioenergetski tretman, a na kraju se ispostavilo da je to bila neka vrsta sekte. Bilo je tu otvaranja čakri i raznih drugih nebuloza. Počela sam da odlazim kod tog bioenergetičara krajem 1997. godine, a već sledeće godine sam se razbolela. Imala sam psihozu. Moji roditelji su primetili da sa mnom nešto nije u redu. Rekli su mi da sam samo ćutala, da nisam razgovarala ni sa kim i da sam delovala odsutno. Tako je to izgledalo njima. Međutim, u sebi sam čula glasove. Imala sam i vizuelne i slušne halucinacije, koje su nekako lebdele iznad mene i preuzimale moju stvarnost. Ušla sam u taj svoj svet halucinacija i potpuno izgubila kontakt s realnošću - objašnjava naša sagovornica.

Roditelji su je tada odveli u bolnicu i tako je završila na psihijatriji. Kasnije je tokom psihoterapije od dr Ljiljane Bogavac saznala je da je to zapravo bio njen beg od te sekte. Nije mogla fizički da im se odupre, pa je pobegla u neki svoj svet, kako ga Bosiljka naziva, onostrani.

Bosiljka u udruženju Prostor Foto: Privatna arhiva

- Lečim se od 1998. godine. Tada sam imala dijagnozu shizofrenije recidivalis et residualis (sa ponavljanim epizodama bolesti i preostalim simptomima). U međuvremenu sam se drugi put udala i 2002. godine rodila drugog sina. Tokom cele trudnoće bila sam bez lekova. Godinu dana nisam uzimala terapiju, ali ubrzo posle porođaja, dok je sin još bio veoma mali, ponovo su se javile halucinacije. To je bilo 2003. godine i tada sam poslednji put hospitalizovana. Bila je to moja šesta hospitalizacija - navodi naša sagovornica.

Bosiljka je od tada stabilna. Pre trinaest godina prešla je kod druge doktorke, koja joj je promenila dijagnozu u bipolarni poremećaj, jer je tada više imala depresivne simptome nego psihotične epizode. Ove epizode se od 2003. godine nisu ponovile, a u invalidsku penziju otišla je tri godine kasnije.

Kako bi deca reagovala? 

Godine 2015. sačekala je peta trauma, samoubistvo njenog oca kojeg je upravo Bosiljka pronašla.

- Bila sam jako tužna. Ta slika je ostala duboko negde u meni, potisnula sam je. Valjda sam od silnih trauma naučila da takve stvari potisnem, da ih stavim u neku fioku i zaključam. Godinu dana posle toga javile su mi se suicidalne misli. Borila sam se između pomisli da sebi naudim i razmišljanja o tome kako bi moja deca reagovala. Plašila sam se da te misli ne uzmu maha, pa sam samoinicijativno otišla u bolnicu, tražeći pomoć. Nisam želela da napravim neki belaj. Posle toga više nisam imala suicidalne misli - otkriva naša sagovornica.

Usput nam pominje da je u junu i avgustu ove godine imala dve operacije zbog karcinoma dojke. Eto, i to je preživela, kaže, mada je lečenje još u toku. Za mesec dana očekuje je zračna terapija, preventivno, jer je sve maligno tkivo odstranjeno.

Prošlost ostaje u prošlosti

Bosiljka je napisala autobiografsku knjigu "Odškrinuta kutija", kaže da nije smela skroz da je otvori. Pisala je i plakala. Sama je obrađivala svoje traume, zapisivala događaje i sve što je preživela. Bilo joj je jako teško dok je knjiga nastajala.

Likovno stvaralaštvo kao oblik izražavanja i oporavka Foto: Privatna arhiva

- Kasnije sam tu knjigu ostavila sa strane. Pročitao ju je samo moj partner, niko drugi, i ne verujem da ću ikome dati da je pročita. Nema potrebe. Nekako sam kroz pisanje uspela sama da obradim svoje traume. To je ostalo iza mene, jer prošlost je prošlost. Sada o traumama mogu normalno da pričam, bez suza. To je deo moje prošlosti, nešto što sam preživela i obradila i što treba da ostane tamo gde pripada.

Stigma i među najbližima 

Iako je s vremenom naučila da živi sa svojom prošlošću i otvoreno govori o onome što je preživela, Bosiljka se i danas suočava sa nerazumevanjem okoline, čak i među najbližima. I nije jedina.

- Jedan član porodice mi je rekao: "Ti nisi bolesna, ti si samo bezobrazna i razmažena". Ta osoba zna kroz šta sam prošla, ali se moje iskustvo umanjuje u odnosu na njene probleme. Ona je bila samohrana majka, živela je kod naših roditelja i mučila se, za razliku od mene, koja sam, po njenom mišljenju, bila razmažena mamina i tatina mezimica.

Dodaje da većina korisnika psihijatrijskih usluga nema dovoljno razumevanja u svojim primarnim porodicama i da je to veliki problem. Stigma je veoma prisutna upravo u porodicama.

Bosiljka (druga sleva) govori na panelu "Oporavak iz prve ruke: iskustva, podrška i struka" povodom Svetskog dana mentalnog zdravlja u oktobru ove godine Foto: Privatna arhiva

- Zato bih ljudima koji u svom domu ili okruženju imaju osobu sa psihičkim tegobama poručila da pokušaju da je saslušaju. Da makar na trenutak zastanu i zapitaju se kroz šta ta osoba prolazi, šta se događa u njoj. Da je jednostavno pitaju kako se oseća. Mislim da bi u lečenje trebalo uključiti i porodicu. U zdravstvenim ustanovama trebalo bi organizovati upoznavanje članova porodice sa simptomima bolesti i mogućnostima lečenja, kako bi bolje razumeli osobu koja ima psihičke tegobe.

Svakome ko oseća potrebu za razgovorom, ko se oseća usamljeno i ima psihičke tegobe, savetuje da se obrati stručnom licu, psihologu, psihoterapeutu ili psihijatru.

- Danas sam veoma ponosna na to što sam ekspert po iskustvu i preporučila bih mnogima da se uključe u takav rad. Svaki dan mi je najbolji dani svaka godina mi je najbolja godina, jer sam danas tu - poručuje Bosiljka Brdar.

Zabranjeno preuzimanje dela ili čitavog teksta i/ili foto/videa, bez navođenja i linkovanja izvora i autora, a u skladu sa odredbama WMG uslova korišćenja i propisima Zakona o javnom informisanju i medijima.

Šizofrenija i bipolarni dele 70% genetske osnove: Nova studija donosi otkriće koje bi moglo da promeni tok lečenja