Svu imovinu ostavio je Romu iz šatora: Tajna testamenta Jovana Ćirilova i njegove najveće ljubavi sa čuvenim profesorom
Dodajte Kurir u vaš Google izbor- Svoju imovinu ostavio je prijatelju Zoranu Jovanoviću, koji je s njim živeo i brinuo o njemu do smrti.
- Tekst podseća i na njegovu dugogodišnju vezu sa arheologom Dragoslavom Srejovićem, koju je čuvao daleko od javnosti.
Prošlo je tačno 12 godina otkako je Beograd ostao bez Jovana Ćirilova. Umro je 16. novembra 2014. godine. Mnogi ga i danas pamte po sedoj bradi i neizbežnoj fascikli pod miškom dok žuri na večernju premijeru. Decenijama je vodio festival Bitef i dovodio svetsko pozorište u Beograd, čak i onda kada su granice bile zatvorene.
Autor je romana, više zbirki pesama, teatroloških eseja, knjiga uspomena, antologija drama (srpske savremene drame na engleskom jeziku, engleske i američke savremene drame, najkraćih drama na svetu) i rečnika. Preveo je drame Kristofera Fraja, Brehta, Ženea, Stoparda, Sama Šeparda, Mameta, Marbera i mjuzikla "Kosa".
Zaostavština
O njegovom testamentu i gestu i danas se priča. Umesto državi ili rođacima, on je svoju imovinu ostavio je prijatelju Zoranu Jovanoviću, s kojim je živeo poslednjih nekoliko godina.
- Ja sam siromašni Ciga iz šatora na periferiji sela, koji je dospeo u dvorac u centru Beograda - rekao je Jovanović za Njuzvik, koji je ekipu uglednog magazina primio baš u stanu nasleđenom od čuvenog dramaturga Jovana Ćirilova, koji ga je smatrao nerođenim sinom.
On i direktor JDP živeli su više od jedne decenije pod istim krovom.
- Ćirilov mi je pomogao da objavim prvu knjigu "Znate li romski?“, ali me je i ohrabrio da radim kao pozorišni reditelj. Zahvalio sam se tako što sam brinuo o njemu kad se razboleo. Nema velike razlike u staranju o detetu i o ostarelom čoveku - pričao je umetnik.
Nesrećni mladić ostao je bez krova nad glavom kao dete.
- Imao sam 14 godina kad je moj otac sve izgubio na kocki: kuću, imanje, auto. Od tog dana smo živeli u šatoru na livadi. Osećao sam podsmeh komšija, smatrali su to klasičnim ciganskim usudom - seća se s mirom nekog koji je muku prevazišao upornošću da savlada sve prepreke.
Tad je shvatio da njemu kao Romu "sledi triput žešća borba nego ostalima".
Kad je oboleo, Ćirilov ga je pitao da li bi hteo da bude uz njega, znajući sve o njegovoj prošlosti i karakteru. Pristao je bez dvoumljenja, ne sluteći da će ishod biti testament kojim mu pozorišni pregalac sve ostavlja. Stan, autorska prava, pokućstvo čija je najveća vrednost biblioteka od oko 7.000 knjiga.
Zoran nije bio njegova najveća ljubav
Zoran je o njemu brinuo do smrti. Međutim, njegova najveća ljubav bio je Dragoslav. Upoznali su se početkom pedesetih godina na Filozofskom fakultetu u Beogradu, kao dva mladića rođena iste 1931. godine. Jovan je došao iz Kikinde da studira filozofiju, dok je Dragoslav stigao iz Kragujevca na studije arheologije. Na prvi pogled delovalo je da su im svetovi potpuno suprotni. Jovan je živeo za pozorište, za onaj trenutak na sceni koji traje jedno veče i već sutra nestaje. Dragoslav je kopao duboko u zemlju, tražeći ono što opstaje hiljadama godina.
Ta razlika ih je zapravo spojila na više od četiri decenije. Leto 1967. godine najbolje pokazuje koliko su se njihovi putevi pratili. Dok je Srejović na obali Dunava otkrivao Lepenski vir i iz mulja izvlačio kamene skulpture ribolikih božanstava stare osam milenijuma, Ćirilov je sa Mirom Trailović pripremao prvi Bitef i otvarao vrata novom svetskom teatru. Obojica su u tišini pomerali granice onoga što znamo o čoveku.
Njihova bliskost u beogradskim kulturnim krugovima nikada nije bila tajna, ali o njoj nisu pravili predstavu za javnost. Bili su tihi ljudi kojima nije trebala tuđa potvrda. Nisu voleli buku. Putovali su zajedno od prašnjavih iskopina na Gamzigradu, gde je Srejović otkrivao carsku palatu Feliks Romulijanu, pa sve do pariskih i londonskih pozorišnih dvorana. Srejović je imao britak, pomalo ironičan humor i obožavao je poeziju, dok je Ćirilov u njemu imao najstrožeg i najpouzdanijeg čitaoca svojih tekstova.
Kada je profesor Srejović preminuo 29. novembra 1996. godine, Ćirilov je izgubio svog najbližeg sagovornika. U knjizi "Svi moji savremenici" pisao je o njemu bez patetike, sa onom vrstom nežnosti koja ostaje tek posle dugih zajedničkih godina. Jovan ga je nadživeo punih osamnaest godina i otišao u istom tom novembru, ostavljajući priču o dvojici ljudi koji su vreme merili drugačije, jedan milenijumima a drugi pozorišnim sezonama.
Mala scena JDP Ćirolovu u čast
Pre dve godine mala scena Jugoslovenskog dramskog pozorišta, Studio JDP, dobija novo ime - Studio Ćirilov, Prva predstava koja će biti odigrana je komad "Moj muž".