Dragan je bos hodao 12 km usred zime u litijama, a tek sad se krstio, sa 73 godine: Naš stari kum ubio je '44. mog strica da bi se dokazao novim vlastima...
Dodajte Kurir u vaš Google izborBos je Dragan Gačević zvani Brko prepešačio 12 kilometara usred zime u litijama te 2020. od manastira Dubočica do Pljevalja za svoju veru i narod srpski, a na iznenađenje mnogih, tek juče je kršten, sa čitave 73 godine života! I to je učinio upravo u Dubočici, odakle je tog 2. februara 2020. i krenuo u legendu, u koju je ušao nakon što je tri i po sata golim tabanima gulio ledeni asfalt, i uz pomoć štapa, a pod trobojkom, predvodio nepreglednu kolonu do Crkve Svete Petke u centru Pljevalja. Sveštenik koji će obaviti čin svete tajne krštenja biće nimalo slučajno protojerej-stavrofor Borivoje Pantić, isto onaj koji je bio kraj Dragana u litiji, a kum predsednik Opštine Pljevlja Dario Vraneš.
I ovog 15. novembra bila je nedelja kad je Dragan Gačević iz sela Kozice pošao put manastira Dubočica, onog podignutog još u 16. veku, za vakta Turaka. Jeste da je ovaj hram SPC posvećen Svetom Nikoli 1983. premešten sa obale Ćehotine kraj sela Dubočice u Otiloviće, i to zbog izgradnje veštačkog akumulacionog jezera, ali naziv je ostao duboko uvrežen u narodu - Dubočica. I to s velikim poštovanjem, jer je po predanju ovde i neko vreme služio Sveti Vasilije Ostroški. U ovom kraju zato i osta izreka - tri puta posetiti manastir Dubočicu isto je što i jednom Ostrog.
- Tek sad kad sam kršten, danuo sam dušom. Oduvijek sam patio za vjerom, bio privržen vjeri, samo što nijesam bio kršten. Svuda sam u crkve i manastire išo, niko me nije ni pitao jesam li kršten. Nije da nisam imao vremena da to uradim ranije, stalno sam i htio, ali nije mi se dalo. A već su me stigle godine, malo sam i zdravstveno oslabio, i riješio sam da se konačno krstim da ne bih umro nekršten - kaže za Kurir Gačević, pa će tiho dodati:
- Sudbina i život su htjeli da čekam sve dosad.
Zametak ove priče, koja se odužila na decenije, težak je i krvav i dogodiće se i pre nego što će Dragan biti rođen.
- Naš stari kum ubio je 1944. mog strica, tačnije polubrata mog oca, da bi se dokazao novim, komunističkim vlastima. Te ljude koji su morali da ubiju nekog svog da bi se dokazali zvali su tojagari. Taj kum je vjenčao njegovu majku, njega krstio i posle svega ga ubio - priča nam Gačević, koji je rođen 1953. godine.
U to vreme otac mu je, veli, uveliko bio u partiji, što je bilo samo dodatna prepreka:
- Znate kako je bilo, nisi tad ni smio ko čo'ek ni u crkvu. Ma kakva crkva! Međutim, kad je otac umro, stric je pokušao da nas krsti. Želio da dovede popa da osvešta kuću i da krsti svu nekrštenu decu iz porodice. Naravno, nije dolazilo u obzir da to urade stari kumovi, koji su se krvavo ogriješili i s kojima nijesmo ni imali kontakta. Ali, kad je stric otišao kod popa, ovaj mu je reko da mora da pita staroga kuma za blagoslov da promijeni kumstvo. To nije dolazilo u obzir. Vremenom je stric krstio decu i bez poštovanja riječi starog kumstva, ali tako je ispalo da se nijesmo dogovorili da nađemo novog, zajedničkog kuma. I ja ostah nekršten. Ne rješavah to nikako.
Nekršten je stao i na čelo litije za svetinje. Mada to verovatno niko nije ni znao.
- Kad sam reko da ću pješke do Pljevalja, smijali su mi se neki u selu. Uveče dođem do Pljevalja, ama, nimalo se umorio nisam.Nosila me ona atmosfera, ona omladina oko mene, gledam, svi dišu jednom dušom, mili ti se ići... Bio sam lagan kao pero, preporođen, pune duše i srca, kao da sam po tepihu hodao - rekao je Gačević odmah posle litije te 2020. tadašnjem dopisniku Kurira Zoranu Šaponjiću, pa na pitanje da li je ijednom pomislio da odustane, skočio kao oparen:
- Ja da odustanem? Da sam razmišljao da odustanem, ne bih se ni izuvao, jadan bio! Ne bih odustao, jadan, ni da sam mrtav nasred puta pao. Ne bih odstupio ni da je minus 20 bilo, ni da je snijeg do koljena bio.
Izborio se sa saborcima iz Crne Gore za ono za šta je drao kožu po ledenom asfaltu. Ali krštenje nikako da dođe na red. Sve dosad.
- Stalno sam imao u glavi to da nisam kršten. Stalno sam se borio sa sobom. Čak se i moj najmlađi sin krstio prije mene, prije nekolike godine, ali ja nikako. Žena mi je Hercegovka, ona ne može biti nekrštena, a druga dvojica sinova još nisu. Ne želim da forsiram nikoga, sami neka odlučuju - kazuje.
Pošto su, kako veli, izgubili starog kuma na nečastan način, valjalo je naći kuma po meri. I zapuca ni manje ni više nego kod prvog čoveka opštine.
- Odlučio sam da Darija Vraneša pitam da me krsti. On je pravoslavac, patriota, zajedno smo bili u litijama za svetinje. Ko sad se sjećam kad na ramenima nosi sinčića po kome snijeg pada. Dijete se i ne vidi od snijega, a čuje se glasić koji pjeva. Kad sam otišao da ga pitam, nijesam stigao ni da završim rečenicu, a on je ko iz topa reko da prihvata - reći će Gačević, koji je mislio na svaki detalj:
- Namjerno sam tražio da me krsti Borivoje Pantić. Zajedno smo bili u toj litiji i jedan pored drugog išli kad nas je policija zaustavljala i pretresala.
Ceremonija u srpskom manastiru koji broji vekove bila je skromna - u krugu porodice:
- Nijesam zvao nikoga šire, star sam čo'ek da bih sad pravio neko veselje. Važno mi je da se očuvamo, da znamo ko smo i šta smo i kome pripadamo. A najvažnije da sam dušom danuo. Mirno mogu da umrem...
Zabranjeno preuzimanje dela ili čitavog teksta i/ili foto/videa, bez navođenja i linkovanja izvora i autora, a u skladu sa odredbama Mondo INC uslova korišćenja i Zakonom o javnom informisanju i medijima.