Foto: Zorana Jeftić

Intervju, najveći pozorišni reditelj u istoriji jugoslovenskog teatra otkriva

Ljubiša Ristić: Trećerazredni umetnici su stubovi naše kulture

Znate koliko talenata propada jer nikad neće zaigrati u pozorištu i na filmu pošto nisu dobili šansu zbog tih monstruma koji vladaju već 30 godina

Pop kultura
> 00:00h

Bez ustezanja! Iako ga nema na javnoj sceni, rediteljska zvezda jugoslovenske i srpske pozorišne scene Ljubiša Ristić vredno radi u svom KPGT. Za 2014. godinu priprema pet premijera, a u ekskluzivnom intervjuu Kuriru bivši predsednik Jugoslovenske levice govori o pozorišnoj godini za nama, stanju u kulturi, kao i o tome da li je i dalje prijatelj s Radetom Šerbedžijom. - Teško da mogu kompetentno govoriti o srpskom teatru u celini. Nemam neki osećaj da je bila bogata pozorišna godina. Za mene je najupečatljiviji događaj, a možda će to nekom zvučati čudno, diplomska predstava mog prvog studenta režije na Novoj akademiji. Maša Radović diplomirala je s tekstom „Lepotica Linejna“. Da li biste izdvojili neku drugu predstavu? - Ne zato što nameravam da počnem da pišem pozorišnu kritiku. Moje tekstove čitaćete u Kuriru. Zašto Srbija nije spremna za jedno mesto kao što je KPGT? - KPGT je posebna priča jer smo mi već 35 godina posebna grupa, izdvojena od institucionalnih pozorišta. Tokom tih godina nikad nismo primali nikakve dotacije od države, a desetak godina smo radili u saradnji s pozorištem iz Subotice. Tih godina bilo smo ne samo jugoslovenski nego i evropski pozorišni centar. U međuvremenu naša zemlja je nestala i naša borba za očuvanje jedinstvenog kulturnog prostora doživela je poraz. Ostali smo u Beogradu okruženi s mnogo neprijateljstva i odbacivanja zbog koncepta koji smo zastupali. Ratovi su prošli. Ljudi su videli da smo svi izgubili. Sad se ponovo obnavlja ideja zajedništva. To se samo drugačije zove - saradnja u regionu. Neobično mi je da u celoj priči nema mesta za nas koji smo osnivali KPGT, koji smo ih sve naučili da rade zajedno. ♦ Da li ste jugonostalgičar? - Nisam. Ja sam Jugosloven. Dopalo se to nekom ili ne. Šerbedžija je i dalje vaš omiljeni glumac? - Rade je jedan od retkih glumaca koji mi je ostao prijatelj čitavog života. Nekad smo se slagali više nego danas, ali to nema nikakvog značaja privatno. U koje prijatelje ste se razočarali? - Nisam čovek koji se u nekog razočarao. Na sliku o meni uticala je politika, ali i mediji. Moja politička uverenja su različita od pozorišnih. Kakva je naša kulturna politika? - Mi smo država koja gura umetnike na tržište, u estradu. Nemamo jasno razdvojene strateške interese zemlje i zbog toga dolazi do nesporazuma. Da li će Ivan Tasovac nešto promeniti? - Ne poznajem novog ministra kulture i ne znam hoće li on nešto promeniti i koje su njegove tačne namere. Njegov prethodnik Petković potpisao je sebi presudu o smenjivanju kad je objavio da će otvoriti Narodni muzej i Muzej savremene umetnosti. Izgleda da se veoma snažno intervenisalo da se to ne dogodi. Vidim da se i Tasovac zalaže za isto, tako da izgleda neće ni on dugo. Kako komentarišete novi budžet za kulturu? - Mnogo više novca predviđeno je za alimentiranje RTS, a sama kultura je ostala na skoro istim brojkama. To je dosta obeshrabrujuće. Ko je krivac za propast srpske kulture? - Ljudi koji su na čelu institucija kulture. Praktično ista garnitura ljudi upravlja kulturom od vremena Miloševića do danas. Oni kuknjavom i galamom ucenjuju vlast i državu kako bi za sebe prikupili privilegije. Dostupan im je novac od nemačkih, holandskih fondacija i naš novac za kulturu. Javna je tajna ko su ti ljudi. Kakve su njihove namere? - Imaju ambiciju da privatizuju pozorišta. Prvi na udaru je Atelje 212, što ide zajedno s dovođenjem kulture na tržište. Nažalost, glavne žrtve su umetnici. Oni nemaju nikakvu perspektivu. Trećerazredni umetnici su stubovi naše kulture. Nije problem što Ljubiša Ristić ne može da radi kao reditelj u pozorištu. Znate koliko talenata propada jer nikad neće zaigrati u pozorištu i na filmu. Deca koja nikad nisu dobila šansu zbog ovih monstruma koji upravljaju našom kulturom već 30 godina, ta deca će nestati, a da se nisu nikad pojavila.

„Buba u uhu“ ŽIVI ZBOG SJAJNIH GLUMACA U čemu je tajna dugovečnosti vaše diplomske predstave „Buba u uhu“? - Pre neko veče sam posle 10 godina išao da gledam predstavu i moram da vam kažem da sam uživao. Ima mnogo novih glumaca koji su prilično dobri. Predstavu ipak drže već 42 godine Nikola Simić, Branka Petrić, Rada Đuričin i Vlasta Velisavljević. Tajna je u njima koji igraju istim žarom kao prvog dana i nemaju nameru da odustanu.

Pet velikih premijera PRIČE O OBIČNIM LJUDIMA U RATU Kakvu su vaši planovi za 2014. godinu? - Imaćemo pet premijera povodom 100 godina od početka Prvog svetskog rada. Radićemo velike hagiografije (biografije svetaca, prim. aut.). Junaci su obični ljudi, o čijim se ulogama u ratu malo zna, a najznačajniji su za srpsku istoriju.