U ZEMLJI OPSEDNUTOJ TRČANJEM
Od 100 najbržih maratonaca na svetu samo 6 nije iz Afrike, a 5 je iz Japana
Atletski trener Renato Kanova kaže da čovek „mora biti pomalo neobuzdan“ da bi pobedio u velikim trkama
> 18:52h
DA LI ZNATE šta znači „ekiden“? Ako znate, ili ste zaluđenik za trčanje, ili ste čitali zavodljivu japansku odiseju Adarananda Fina „Put trkača“, koja nas uvodi duboko u duh i običaje Zemlje izlazećeg sunca. Japanci su nacija koja je u celom svetu najopsednutija trčanjem, kod njih je taj sport i korporativan i duhovan. Pa ipak, u velikim trkama ih pobeđuju Afrikanci. Zbog čega? Novinar, pisac i trkački fanatik Fin napustio je svoj dom u Devonu da bi šestomesečno odsustvo proveo u Japanu. Zajedno sa svojom avanturistički nastrojenom porodicom, nastojao je da se saživi s trkačkom kulturom te tajanstvene nacije, gde je za gaiđina -stranca -prilično komplikovano da obavi bilo kakvo istraživanje jer je Japan, kako u njegovoj knjizi otkrivamo, drugačiji. U vozu se, na primer, ne javljate na telefon; čak i ako ga ostavite da zvoni, to je u određenoj meri neprilično. Još jedna stvar po kojoj su Japanci drugačiji jeste njihovo interesovanje za trčanje. Od sto najbržih maratonaca u 2013. samo šest njih nije bilo iz Afrike -a od tih šest pet je bilo iz Japana. Trkači su u Japanu nacionalni junaci i velike kompanije ih izdašno plaćaju; sasvim drugačija situacija nego kod njihovih britanskih kolega -nepoznatih sportista koji se muče da pronađu sponzore. INTERES KOMPANIJA U SREDIŠTU japanskog trčanja je jedna trka: Hakone ekiden. To je štafetna trka među univerzitetima u japanskoj oblasti Kanto; dvodnevni kult događaj u kojem se pretrči preko 265 kilometara i koji na televiziji prati skoro 30 procenata japanske populacije -što ga čini verovatno najgledanijom trkom na svetu. Zato svi najbolji trkači s raznih univerziteta žele da trče Hakone, i zato biraju Hakone univerzitete. Drugi univerziteti ne mogu s njima da se utrkuju i to doslovno. Fin istražuje i korporativne i duhovne aspekte trčanja u Japanu. Mnogi atletičari u Velikoj Britaniji izgubljeni su za sport jednostavno zato što ne mogu sebi da priušte da ne rade. Ali u Japanu svaka velika kompanija ima sopstvene profesionalne trkače, koji je predstavljaju u raznim ekiden trkama. U početku, cilj je bio da se zaposlenima pruži nešto za šta bi navijali i da se promovišu vernost kompaniji i timski duh. (Prva ekiden trka održana je 1917. godine.) Danas, međutim, takođe treba uzeti u obzir i odnose s javnošću i oglašavanje. Kako kaže g. Oguši, predstavnik velike telekomunikacione kompanije NTT: „Trka koja traje četiri ili pet sati, ili čak dva dana, s televizijskim kamerama sve vreme usmerenim na trkače koji nose logo kompanije -to je dobro za oglašavanje.“ Pa zašto onda naprosto ne podržavaju maratone? To, očigledno, nije isto. „Jedino što je bitno za duh kompanije jeste ekiden, predavanje trake iz ruke u ruku, činjenica da se to čini zajednički... Podrška timu je ono što nas sve povezuje.“ U Japanu je bitan kolektiv, a ne pojedinac -„Ne štrčite kao ekser“, kažu oni. Osim korporativnog, ovaj sport ima i svoju duhovnu stranu. Knjiga Harukija Murakamija „O čemu govorim kad govorim o trčanju“ otkriva da je trčanje duhovna stvar, pošto zahteva upornost, istrajnost i volju da se telo i um navedu da učine stvari koje baš i ne bi da čine. Fin tu tematiku istražuje u svojim susretima sa monasima trkačima sa planine Hijej, koji su postigli prosvetljenje trčeći hiljadu maratona za hiljadu dana. STRAH OD PORAZA