Život piše romane
7 nesrećnih sudbina
Životne priče pojedinih srpskih pesnika, pisaca, trgovaca i dobrotvora bile su izuzetno tragične
> 14:14h
1. Rade Drainac: Bandit ili pesnik Jedan od slavnih poeta i boema međuratne Jugoslavije umro od tuberkuloze “bez adrese i bez stana” Pravo ime pesnika Radeta Drainca je Radojko Jovanović. Rodio se 1899. u selu Trbunje kod Blaca. Osnovnu školu završio je u Blacu, a 1911. pošao je u gimnaziju u Kruševcu, u kojoj je završio tri razreda pre nego što je počeo Prvi svetski rat. Učestvuje u ratu od početka, 1914. je u rovu, a 1915. se povlači preko albanskih planina do Skadra i Lješa, da bi stigao u gradić Sveti Jovan Medovski. Školovanje i boemija U Srbiju se vraća 1918. i nastavlja školovanje, ali već je nepovratno zakoračio stazom boemije. Gimnaziju napušta posle šestog razreda (današnjeg drugog), i piše pesme. Kao Radojko Jovanović objavljuje dve zbirke pesama. “Modri smeh” izlazi 1920, a “Afroditin vrt” naredne godine, i to samo u tri primerka! Nakon toga Radojko nestaje sa književne scene, a na nju stiže buntovni Rade Drainac. Ekstravagantnim ponašanjem izaziva građanski Beograd. U pesmi “Bandit ili pesnik” šalje svoju poruku: “15.000.000 građana ove zemlje, ako me ne upoznaju po poeziji, zapamtiće me po skandalu.” Putovao je po Francuskoj, Italiji i Bugarskoj. Od 1926. živeo je u Parizu, gde je svirao violinu kao pratnja uz neme filmove. Oboleo je od tuberkuloze, pa se vratio u Srbiju. Piše u časopisima i listovima, zaljubljuje se, svađa, polemiše... Nema dlake na jeziku, naročito u dnevniku Pravda, čiji je stalni saradnik uglavnom bio. Posle Napada na Jugoslaviju 1941. mobilisan je. Jedan drugi pesnik i boem, Libero Markoni, ostavio je zapis o Draincu u tim danima: “ I, 9. aprila 1941, obreo se u rodnom Blacu, tačno u ponoć, ali nije ostao, pošao je s vojskom koja nije imala komandu. S kaplarskom zvezdicom, u izgužvanoj uniformi, našao se u prihvatnom zarobljeničkom logoru na Crvenom krstu u Nišu. Inače, rat ga je zatekao u Priboju na Limu. Nije znao ni šta će ni gde će. Na kraju, posle bezbroj peripetija, našao se u Blacu, opet. Samo, sada osumnjičen da tajno rukovodi partizanskim odredom na Pasjači. Zloglasni blački pop Mika Popović osudio ga je na smrt. Naređeno je nekom čoveku iz Barbatovca da Drainca ubije na spavanju, ali ovaj to nije učinio. Kad su Nemci napustili Prokuplje, vojvoda Raša Knežević okomio se na Drainca, pa mu je i on izrekao smrtnu kaznu. Bilo je ugovoreno da se ubije u hotelu ‘Pariz’ i baci u drvljanik iza štale. Ali njegov neki poznanik, tada u štabu Kneževićevom, obavesti o tome Drainca, pa je s delovođom Batom Markovićem, u ponoć, preko istog tog drvljanika, preskočio zid i utekao. Više od dvadeset dana bio je u bekstvu po šumama oko Lukovske Banje. Na kraju, pop Mika ga je uhvatio i zatvorio u podrumu Građanske škole u Blacu. Spasli su ga građani. Oni su potpisali garanciju da se Drainac neće baviti komunizmom, pa je pušten.” Crni dani i sanatorijum To vreme provedeno u ratnoj Toplici Drainac je opisao u posthumno objavljenoj knjizi “Crni dani”. Od 1942. boravio je u sanatorijumu kod Sokobanje, gde ga je povremeno posećivao Ivo Andrić. S tuberkulozom u poodmaklom stadijumu, vratio se u Beograd, u Državnu opštu bolnicu, gde je umro 1. maja 1943. Kao siromah, sahranjen je na Novom groblju o državnom trošku. U rubrici mesto stanovanja ostalo je zapisano: “Bez ulice i broja stana”, a u rubrici najbliži srodnici: “Nije bilo srodnika na sahrani”. Dok je polagan u grob, njegov prijatelj Milivoje Živanović, veliki glumac, recitovao je Drainčevu pesmu “Nirvana”. Desetak godina kasnije, preneli su mediji, “nepoznati mladići (u potpuno dainčevskom duhu) iskopali su njegove kosti iz groba i ostavili ih u Aleji velikana, s ceduljom da to čine u znak protesta što njegove kosti nisu zvanično prenete u Aleju velikana, gde im je jedino mesto”. 2. Dimitrije Tucović: Sam protiv “patriota”
SMATRAO DA JE KOSOVO ALBANSKO Dimitrije Tucović žestoko se protivio širenju teritorije u Prvom balkanskom ratu, nazivajući srpsko zauzimanje Kosova imperijalnim osvajanjem. On je smatrao da Kosovo pripada Albancima
ZA ŠKOLU 20 KG ZLATA Dimitrije Mančić dao je 6.000 dukata (20 kilograma zlata) za izgradnju Gimnazije smederevske. Jedini uslov bio je da se na školu stavi ploča s natpisom “da je gimnaziju podigao on Dina za spomen njegov i njegove žene Ljubice”
4. Nedeljko Čabrinović: Zapostavljen samo igrom slučaja
Iako je prvi napao automobil Franca Ferdinanda, mladi Sarajlija ostao u senci Gavrila Principa jer bomba koju je bacio nije usmrtila austrijskog nadvojvodu Nedeljko Čabrinović, prvi kome je Gavrilo Princip saopštio svoju nameru da izvrši atentat na Franca Ferdinanda, rođen je 1895. u Sarajevu. Otac Vaso držao je kafanu, prema nekima i kupleraj, i - kao svi vlasnici kafana i hotela tog doba, bio saradnik austrijske policije. Bio je grub i nasilan prema svojoj ženi i deci, kojih je s Nedeljkom bilo desetoro. Tipografski šegrt Iako je bio bistar i dobar đak u osnovnoj školi, Nedeljku otac nije dozvolio da se upiše u gimnaziju. Imao je dvanaest godina kad mu je jedna od sestara u Trebinje, gde je učio trgovačku školu, pisala da otac muči celu porodicu i da majka po svu noć plače. “Ja tebe molim i preklinjem da ne plačeš, a meni suze idu od žalosti za vama, i od besa i nemoći. Ali, ako mu ja ne mogu ništa, može sud, i ja nameravam da ga tužim čim prvi put dođem u Sarajevo... Svake ga noći kunem i, ako Boga ima, njemu će se kosti u grobu prevrtati”, pisao je majci. Šamar zbog knjige Međutim, u školi u Sarajevu, u koju se upisao po dolasku iz Trebinja, zbog bolesti i razlike u programima ponavljao je razred. Otac ga je prebio, a onda dao na bravarski zanat. Tu su ga tukli i majstor i kalfe, pa je pobegao. Na kraju je završio kao tipografski šegrt, ali nije mogao da preboli što je otrgnut od škole. Čitao je mnogo, najviše socijalističku literaturu. Kada ga je otac jedne noći zatekao s knjigom u ruci, ošamario ga je i odvrnuo mu sijalicu. Imao je četrnaest godina kad je izabran za predsednika organizacije sarajevskih šegrta tipografske struke. Kao tipografski radnik radi u Sarajevu, Novom Sadu, Šidu, Beogradu i Trstu, pa se vraća u Sarajevo. Imao je sedamnaest godina kad je zbog učešća u jednom štrajku proteran iz Sarajeva na pet godina. Tada, 1912, dolazi u Beograd, gde upoznaje Principa... Loš otrov Na Vidovdan 1914. automobil nadvojvode Ferdinanda prošao je pored četvorice atentatora koji nisu nisu smeli da pucaju. Tek je Nedeljko Čabrinović postupio po prethodnom dogovoru. Hladnokrvno je pitao agenta u kom se autu u povorci nalazi Ferdinand, a onda odvrnuo osigurač bombe i aktivirao je udarcem o ogradu. Međutim, atentatori su u Beogradu dobili zastarele bombe. Od aktiviranja do bacanja trebalo je brojati do trinaest, a Čabrinović nije smeo da je toliko drži u ruci, bojao se da je neki agent ne vidi i otme mu je. Zato je bombu bacio odmah, i ona je pala na nadvojvodin auto, ali nije eksplodirala tada, već tek kad je pala pod sledeće vozilo u koloni... Putnici u njemu bili su teško ranjeni, ali Ferdinand je ostao nepovređen. Čabrinović je odmah zatim preskočio ogradu koja kej razdvaja od Miljacke. Progutao je otrov koji je poneo iz Beograda i zahvatio rukom vodu iz reke da ga lakše proguta. Misleći da će umreti za koji čas, okrenuo se izazivački ka agentima koji su jurili ka njemu. Ali otrov je bio loš - nije ga usmrtio, već mu je samo spržio ždrelo. Tu, na obali reke, policajci su ga zverski pretukli... Osuđen na dvadeset godina teške robije, a kaznu je izdržavao u Terezinu u Češkoj. Posle godinu dana tamnovanja u neljudskim uslovima, lekari su u decembru 1915. konstatovali da je tuberkulozni otok žlezda kod njega neizlečiv i vratili ga u ledenu ćeliju da umre. Preminuo je 23. januara 1916. godine. Slavu izvršioca atentata poneo je Gavrilo Princip. Čabrinović se, iako je pokazao podjednaku hrabrost i spremnost, pominje tek ponekad.ZVERSKI PRETUČEN Čabrinović je posle napada preskočio ogradu koja kej razdvaja od Miljacke. Progutao je otrov koji je poneo iz Beograda. Misleći da će umreti za koji čas, okrenuo se izazivački ka agentima koji su jurili ka njemu. Ali otrov je bio loš - nije ga usmrtio, već mu je samo spržio ždrelo. Tu, na obali reke, policajci su ga zverski pretukli...
5. Branimir Ćosić: Život uz bolest
Književnik rođen u Štitaru, rano oboleo od tuberkuloze, najvažnije delo posvetio ratnom i posleratnom životu Beograda, u kojem je radio kao novinar Istaknuti književnik međuratnog perioda Branimir Ćosić rođen je u učiteljskoj porodici 1903. u Štitaru, selu pored Šapca. Sa dve godine ostao je bez oca, koji je umro od rane zadobijene na političkom zboru. Zato je majka, koja se požrtvovano posvetila sinu jedincu, imala ogroman uticaj na dalji piščev život. Ona je, pored učiteljevanja, pisala i objavljivala pesme, priče i pozorišne igre za decu. Kad je 1914. dobila posao nastavnice, preselili su se u Beograd. Okupirani Beograd Za vreme školovanja u okupiranom Beogradu 1916. godine, Branimir se razboleo. Imao je “zapaljenje porebrice, zapaljenje pluća i konačno grip”. Da ne bi zaostajao u učenju, majka mu je za nastavnika uzela jednog tada poznatog pesnika da ga privatno podučava. On ga je uputio u svet literature, pa je Branimir Ćosić već sa šesnaest godina učestvovao u osnivanju književnog kluba i počeo da piše. Sa 18 je zbog tuberkuloze prešao u Dubrovnik. Zbog oskudice, prinuđen je da radi kao novinar, prvo u Politici, a onda u Pravdi. Zauzetost novinarstvom mu smeta da polaže ispite na Pravnom fakultetu, pa će kasnije upisati književnost - i takođe odustati. Bolest ga uporno prati, i on u 19 godini počinje lečenje u Sloveniji, Francuskoj i Švajcarskoj, ali tuberkuloza je tada bila teško izlečiva, a on nije imao novca za duži boravak u nekom od poznatih sanatorijuma. U manastiru Voljavča na Rudniku piše svoj prvi roman “Vrzino kolo”, u kojem žigoše moralnu posrnulost beogradske “zlatne mladeži” posle Prvog svetskog rata. I u drugom romanu, “Dva carstva”, Ćosić se bavi pitanjima morala. Njegov književni junak je nesmotreni mladić, zaljubljuje se u udatu ženu, ali pod uticajem manastira i kaluđera odriče se grešne ljubavi i vraća u Beograd. Glavno delo Novinarski posao suočava ga s tamnom stranom života, podstiče na kritičko sagledavanje političkih i društvenih problema, i on ubrzano sazreva. Spaljuje sve svoje dotadašnje rukopise i počinje da piše “Pokošeno polje”, roman o životu Beograda, koji će mu obezbediti mesto u istoriji srpske književnosti. Prvi deo romana je Ćosićeva svojevrsna autobiografija, u kojoj je, kroz lik glavnog junaka, novinara, potresno ispričao svoje ratom oduzeto i uništeno detinjstvo i ostavio autentično svedočanstvo o austrijskoj okupaciji Beograda, poniženju i gladi, praćenim gubitkom nacionalnog ponosa kod mnogih. U drugom delu svog romana Ćosić je predstavio tmurnu sliku posleratnog života političkog i poslovnog sveta, moralnu posrnulost, malograđanštinu, nestanak ljudskosti. Čuveni beogradski izdavač Geca Kon od polovine 1932. mesečno mu isplaćuje akontaciju za taj roman, što znatno popravlja njegov materijalni položaj. U julu 1933. počeo je da zida kuću i planira svadbu sa verenicom, koju je upoznao u sanatorijumu u Sloveniji. U avgustu završava “Pokošeno polje”. Kada nekoliko nedelja kasnije prvi primerci izađu iz štampe, on će povesti verenicu i njenu majku na Avalu na ručak, da proslave. Od vožnje u otvorenom automobilu prehladiće se i pasti u krevet, iz kojeg nikad nije ustao. Umro je u januaru 1934. godine.SPALIO SVOJE RUKOPISE Ćosić je zbog oskudice počeo da se bavi novinarstvom, a posao ga je suočio s tamnom stranom života i podstakao ga na kritičko sagledavanje političkih i društvenih problema. Razočaran svime što je napisao, spaljuje sve svoje dotadašnje rukopise i počinje da piše “Pokošeno polje”, roman o životu Beograda, koji će mu obezbediti mesto u istoriji srpske književnosti.
SVETI CILJ I LJUBAV U januaru 1942. specijalna policija u Beogradu zaplenila je pismo koje je Ivo Lola Ribar sa slobodne teritorije poslao Slobodi Trajković. “U mom životu postoje samo dvije stvari: moja služba našem svetom cilju i moja ljubav prema tebi, najmilija moja”, pisao je između ostalog
7. Delfa Ivanić: Nudila sebe za Dražu
Žena koja je osnovala Kolo srpskih sestara, podržavala ravnogorce i 1946. nudila komunistima da umesto Dragoljuba Mihailovića streljaju nju Delfa Ivanić rođena je u Podgorici 1881. godine. Njen otac Ivan Musić (1848-1888), srpski katolički sveštenik, bio je jedan od najistaknutijih vođa ustanka protiv Turaka u Hercegovini. Životne bure Delfa je imala pet godina kad je ostala bez majke, a sedam i bez oca. Usvojili su je Mihailo Bogićević i Katarina Konstantinović, bliska rođaka i velika ljubav Mihaila Obrenovića. Studirala je hemiju u Ženevi, ali posle dve godine vratila se zbog poočimove smrti. Zaposlila se kao nastavnica u Skoplju 1900. godine i tu upoznala i Ivana Ivanića, književnika, srpskog vicekonzula u tom gradu i poznatog nacionalnog i kulturnog radnika. Godinu dana docnije venčali su se i ona je napustila posao u školi. Uvek uz muža, zbog njegovog posla često je menjala mesto stanovanja, pa je tako živela u Skoplju, Carigradu, Budimpešti, Rijeci, Trstu, Frankfurtu na Majni... Kako u braku nisu imali dece, Delfa je preuzela brigu o Ivanovoj ćerki iz prvog braka Ivanki. Boraveći s mužem u Skoplju i Carigradu, Delfa Ivanić detaljno se upoznala sa životom i patnjama srpskog naroda koji je živeo u Osmanskom carstvu. Vođena željom da im pomogne, zajedno s proslavljenom slikarkom Nadeždom Petrović, u leto 1903. osnovala je humanitarno društvo Kolo srpskih sestara. Ime društva smislili su i pravila napisali Branislav Nušić i Ivan Ivanić. Na osnivačkoj skupštini u Kolarcu bilo je 3.000 žena, koje su pre Engleskinja tražile pravo glasa... Naredne četiri decenije života Delfe Ivanić protekle su u dobrotvornom radu, a spisak njenih postignuća je impresivan. Osniva 1913. bolnicu za ranjenike iz balkanskog rata u albanskom Lješu, a zatim odlazi u Drač, gde, brinući o najtežim bolesnicima, dobija tifus... Početkom rata 1914. ona s ledi Pedžet formira bolnicu u Skoplju, iz koje se 1915. povlači poslednja, s vojskom i narodom, do albanske obale. U Italiji saznaje da srpski zarobljenici u Nemačkoj i Austrougarskoj masovno umiru od gladi, pa organizuje srpske žene u Parizu, Ženevi i Nici, i uspešno nagovara francusku vladu da šalje pakete s hranom, koji su spasli nekoliko hiljada života... Predsednica Kola postala je 1940, a na početku Drugog svetskog rata ovo društvo pruža prvo utočište izbeglicama iz NDH i Slovenije... Pošto je odbila njihovu ponudu za saradnju, Nemci su u jesen 1942. zabranili rad Kola srpskih sestara, a nju uhapsili. Po izlasku na slobodu uključuje se u aktivnu podršku Draži Mihailoviću. U zimu 1944. Nemci je opet nakratko hapse, ovog puta u grupi pristalica ravnogoraca. Treće hapšenje Partizane je sačekala u Beogradu, i uhapšena je po treći put, sada “kao neprijatelj komunizma”. Na insistiranje nekih predratnih političara koji su prišli uz novu vlast, oslobođena je brzo, a Kolo srpskih sestara je ukinuto. Kad je u junu 1946. počelo suđenje Draži Mihailoviću, Delfa Ivanić se javila za svedoka odbrane! A kad je Draži izrečena smrtna presuda, pisala je Prezidijumu Narodne skupštine FNRJ i ponudila ponudila svoj život u zamenu za njegov. Uhapšena je tada i četvrti put! Posle toga nije učestvovala u javnom životu. Umrla je u Beogradu 1972, ostavivši za sobom knjigu “Uspomene”.PRAVO GLASA Vođena željom da pomogne, zajedno s proslavljenom slikarkom Nadeždom Petrović, Delfa Ivanić je u leto 1903. osnovala humanitarno društvo Kolo srpskih sestara. Na osnivačkoj skupštini u Kolarcu bilo je 3.000 žena, koje su pre Engleskinja tražile pravo glasa...
Sledeće subote: 7 žena koje su pomogle obrazovanje u Srbiji