U toplom domu trofejnog košarkaškog trenera
KURIR POSETIO DUŠKA VUJOŠEVIĆA: Otac mi je bio ateista, mi slavimo 1. maj!
Da stavimo neku laganu muziku - kaže nam Duško Vujošević i iz njegovog haj-faj sistema počinje da se čuje kako Telonijus Mank prebira po crno-belim dirkama.
> 09:56h
- Volim ga - dobacuje Vujošević, a svetlucava jelka svemu daje praznični ugođaj. Dolazi jedan od retkih Božića a da najtrofejniji trener u istoriji crno-belih nije u Partizanu, klubu koji najviše voli. - Za mene su najveći praznici bili radni dani tokom kojih sam postizao uspehe s Partizanom. Potičem iz familije koja je gajila partizansku kulturu, kod mene je ona preživela i nisam gazio preko toga. Novoj godini ili Božiću nikad nisam davao posebnu dimenziju. Obaveza da tog dana budeš razdragan i srećan, kao i često puta kada nešto moraš, stvara kontraefekat - kaže Vujošević prilikom naše posete njegovom domu. Posle četiri meseca od vašeg odlaska Partizan je došao u situaciju da se grčevito bori za opstanak u ligi u kojoj ste ga doveli do šest titula. Koliko vas to pogađa? - Naravno da mi je žao, ali ljudi koji su krenuli u reforme nisu obraćali pažnju na moja upozorenja da se vodi takva politika da se klub dovede u poziciju u kojoj je sada. Govorili su da znaju strategiju i put. Videćemo kakav je to put koji oni znaju. Ima dosta i vladara iz senke, koji bez odgovornosti sprovode svoje ideje. Rekao bih da je sistem potpuno urušen. Kako gledate na akciju navijača „Verujem u Duleta“, koja se širi društvenim mrežama? - Čuo sam za to i drago mi je zbog svega jer to pokazuje da sam ostao u srcima većeg broja ljudi i da oni prepoznaju i cene sve što sam radio za Partizan. S tim nemam nikakve veze, ali lagao bih kad bih rekao da mi nije drago. Osećate li se kao jedan od boraca iz pesme „Kadinjača“, koji su se svesno žrtvovali za dobrobit drugih? - U nekom smisli da. To su bili ljudi koji su znali da nemaju rezervni život i, dajući taj jedini život, pokazali su ogromnu hrabrost i moralnu veličinu. Možda nisu mogli ni da slute da će se jednog dana neko podsmevati njihovom činu, ali postoje i oni koji taj čin veoma cene. Ne želim da me upoređuju s junacima takve veličine. Svesno sam ušao u borbu s malim izgledima jer, kako u „Urnebesnoj tragediji“ kaže Dušan Kovačević, država je ozbiljna, hiljadugodišnja firma protiv koje čovek nema velike šanse. Smatrao sam za obavezu da skrenem pažnju na tretman Partizana. To je imalo svoju cenu, a ja sam platio koliko to košta. Šta vam najviše nedostaje u vezi s Partizanom?
Slobodno vreme OPUŠTAM SE UZ ARSENA Kako provodite slobodno vreme? - Ostalo je i dosta teoretskih stvari koje sam zacrtao kao nešto što treba da obradim. Uvek sam imao i sporedna interesovanja, pa naravno da i za to ima više vremena. To su čitanje i izložbe. Za pozorište bi trebalo da izdvojim malo više energije. Koliko vas opušta muzika, slušate li različite žanrove? - Ponekad me veoma opusti. Od domaće muzike veoma cenim Arsena Dedića, na neki drugi način volim i Ðorđa Balaševića.
O slici „Navijači“ AKADEMIKU OMČIKUSU ODGOVARALE CRNA I BELA BOJA U vašoj sobi dominira velika umetnička slika „Navijači“. Možete li malo da nam približite to delo? - Srpski akademik Petar Omčikus je autor ove slike. Rađena je od 1978. do 1982, dakle, četiri godine. Svaki portret na njoj je u stvari poznata ličnost, a autoru je odgovaralo da bude crno-bela.