Ludo su bili zaljubljeni
7 VELIKIH LJUBAVI: Koga su voleli Njegoš, Laza Kostić, Vojislav Ilić, Tito...
Beograd i Srbija voleli su da bruje o pojedinim vezama i da se zbog njih sablažnjavaju
> 23:00h
1 Dušica Pavlović i Katarina: Smrt pesnika Damjan Pavlović bacio je oko na rođaku kneza Mihaila, zbog čega ga je Milivoje Blaznavac izvređao i izbacio na ulicu, pa se on od sramote ubio udarivši dvaput glavom u otvoreni šestar Katarina Konstantinović rođena je 1848. kao ćerka Aleksandra Konstantinovića i Anke Obrenović, bratanice Miloša Obrenovića, srpskog kneza i rodonačelnika dinastije Obrenovića. Rano je ostala bez oca. Ljubavni četvorougao Kad se knez Mihailo Obrenović 1860. vratio na presto, povremeno je pozivao svoju sestru od strica Anku da s ćerkom Katarinom živi na dvoru kod njega. Knez je bio u nesrećnom braku s mađarskom kneginjom Julijom Hunjadi, koja ga je otvoreno varala, pa je sredinom šezdesetih godina 19. veka bio pred razvodom. U isto vreme, zaljubio se u Katarinu i, bez obzira na rodbinske veze, svojoj okolini saopštio je nameru da se njome oženi. Taj brak podržavala je i ambiciozna Katarinina majka Anka. Prema nekim svedočenjima, ona je primoravala svoju ćerku - često i šamarima - da odgovara na ljubavna pisma 25 godina starijeg kneza. Naklonost prema mladoj i lepoj Katarini osećao je i Milivoje Blaznavac, Mihailov ministar vojni. On je od nje bio stariji 24 godine, ali se držao po strani jer je znao za kneževe namere da se razvede od Julije i oženi Katarinom. Ni Blaznavcu, koji je za sebe tvrdio da je vanbračni sin Miloša Obrenovića, nisu smetale rodbinske veze s Katarinom... U taj trougao 1865. ulazi Damjan Pavlović, koji je od Katarine stariji osam godina. Rođen je u Novom Sadu 1840, a posle očeve smrti 1849. s majkom prelazi u Beograd. Zahvaljujući stipendiji Matice srpske, studirao je tehničke nauke u Beču i Pragu, a po sticanju diplome, vratio se u Beograd, gde se zapošljava u Ministarstvu građevine kao crtač i inženjer. Vrlo brzo se pročuo i kao pesnik, sledbenik Jovana Jovanovića Zmaja, i pozorišni i književni kritičar. Pošto je uz to odlično znao nemački i engleski jezik, Anka ga je 1865. uzela za učitelja svojoj sedamnaestogodišnjoj ćerki Katarini. Mladi pesnik, neugledne spoljašnosti, ali plemenitog duha - drugovi su ga zvali Dušica - zaljubio se odmah u svoju učenicu. U martu 1866. Damjan Pavlović izjavio je ljubav Katarini, ali je, po nesreći, to saznao Milivoje Blaznavac. Grubi oficir, i još ljubomoran, uz psovke i uvrede doslovce je izbacio pesnika iz dvora na ulicu. Duboko povređen poniženjem i posebno time što je njegova ljubav bila svedok, nežni pesnik te noći spakovao je u koverat pesmu „Srce, dušo!“ i poslao je časopisu „Vila“, a onda izvršio samoubistvo udarivši dvaput glavom o otvoreni šestar na svom radnom stolu! Pogrebnu povorku činili su mnogi prijatelji i književni poštovaoci, ali na njenom čelu nije bilo sveštenika. Crkva je odbila da ga opoje jer je počinio samoubistvo. Udaja za Blaznavca Katarina Konstantinović nije imala sreće u ljubavi. Verila se s knezom Mihailom 1868, ali je on samo nekoliko dana kasnije ubijen u atentatu u Košutnjaku. U politički nestabilnoj situaciji zbog atentata najprisebniji je bio Milivoje Blaznavac, koji je Obrenovićima sačuvao presto i za kralja doveo maloletnog Milana, kome se nametnuo za namesnika, i tako postao najmoćniji čovek u Srbiji. Odmah se oženio Katarinom, ali je ona posle pet godina ostala udovica. Preudala se za svog rođaka (majčin brat od ujaka) i s njim dobila sina. U srednjim godinama zaljubila se u druga svog sina i zbog njega ostavila porodicu. Živela je sa svojim osamnaest godina mlađim ljubavnikom, a kralj Milan hteo je da je zbog toga smesti u ludnicu. Umrla je 1910. godine. 2 Njegoš i Milica: Neuzvraćena ljubav
KALUĐER I POETA Kad je Petru II Petroviću Njegošu jednom u razgovoru pomenuta Milica Stojadinović Srpkinja, otelo mu se: „Ja pojeta, ona pojeta, da nijesam kaluđer, eto kneginje Crnoj Gori!“
HOĆU SAMO NJEGA Lenka se poverava dnevniku: „Ne znam šta je s njim. Javio se, ali kako! Nudi mi udaju za nekog gospodina iz Amerike našeg porekla, slavnog pronalazača, mislim da se zove Nikola, prezime mu je čudno. Kako ne razume da ja hoću samo njega! Neću ni lepog, ni mladog, ni visokog... Ovo više ne mogu da izdržim!“
4 Vojislav Ilić i Mileva: Greh sa svastikom
Pesnik je bio oženjen Tijanom, ćerkom Đure Jakšića, a kad je umrla, upustio se u vezu s njenom sestrom, što je naišlo na zgražavanje Ugledni pesnik, političar, ministar i član Državnog saveta Jovan Ilić imao je četiri sina, takođe pesnika: Milutina, Dragutina, Vojislava i Žarka. Pesnički klub Svakako je najtalentovaniji i najuspešniji bio Vojislav: rođen 1862. Školu je napustio, ali je aktivno učestvovao u književnom i političkom životu studentske omladine, ali ispite nije polagao. Neko je jednom zapisao da je kuća njegovog oca bila njegov univerzitet. U jednom zapisu o istoriji Beograda Branislav Nušić beleži: „Pesnička kuća Ilića bila je osamdesetih godina 19. veka jedini književni klub u prestonici... Kroz tu kuću, na kojoj su i danju i noću vrata bila otvorena, prodefilovala je cela naša književnost sedamdesetih i osamdesetih godina.“ Dom Ilićevih nalazio se u Beogradu, u današnjoj Dalmatinskoj ulici. Nekoliko godina posle smrti Đure Jakšića njegova udovica s decom doselila se preko puta Ilića. Vojislavljeva sestra Milica i Đurina ćerka Tijana družile su se i međusobno posećivale, pa se mladi pesnik i zaljubio u Tijanu. Venčali su se 1883, dobili ćerku i sina, a taj period u Vojislavljevom životu obeležen je i pesničkim uspesima. Ali dve godine kasnije umire mu sin, za njim i žena, a nedugo zatim i ćerka. Vojislav ostaje sam. Uz njega je samo Tijanina mlađa sestra, osamnaestogodišnja Mileva. Njen portret nije sačuvan, ostao je samo zapis: „Milevica, kako joj je otac Đura tepao, razlikovala se od ostale njegove dece, i bila mu je najsličnija: obrazovana, nadarena, umešna, zanimljiva, slobodnih shvatanja. Rečju, u svoje vreme neshvaćena žena i, kako su ocenile mnogo decenija kasnije beogradske Novosti - „da je danas živa, bila bi najveća feministkinja“. Nušić je malo direktniji, kaže da je Mileva Jakšić bila „devojče žarkih očiju, tople krvi, bujno i lakomisleno“. Prema opštem sudu književnih kritičara, nijedna druga žena nije Vojislava nadahnula na tako snažno i plodno pisanje. Pretnje čekićem Ali njihova veza naišla je na opšte zgražavanje. Čaršija se sablažnjavala, a Milevin brat, zanatlija, dolazio je na pesnikov prag i pretio mu čekićem. Da bi se sklonila, Mileva piše molbu ministru prosvete „da je postave za učiteljicu ma u kojoj školi u Srbiji, samo što dalje od Beograda“. Ministar ne odgovara, pa zaljubljeni par prelazi u Austrougarsku. Nekoliko meseci žive u Petrovaradinu i Sremskoj Kamenici, ali Vojislav se tu, prema sećanju Branislava Nušića, koji je s njim drugovao, „osećao umornim i od proganjanja i od ljubavi“. Par se pognutih glava vratio u Beograd. Njihova ljubav bila je otrovana. Mileva je dobila posao u Varvarinu, a pesnik se odao boemskom životu. Sledeće, 1888. godine, Vojislavljev otac, kojeg je ona volela kao rođenog, nagovorio ju je da se uda za jednog mnogo starijeg i uz to bolesnog učitelja. U isto vreme, da bi sina izbavio iz kafane, ženi ga ćerkom jednog svog prijatelja. Odmah posle venčanja Mileva se teško razbolela. Opet traži premeštaj, ovog puta da pobegne od nevoljenog muža, ali je smrt bila brža. Umrla je u 21. godini. Vojislav Ilić umro je šest godina kasnije. Živeo je 32 godine.LAKOMISLENA Branislav Nušić je zapisao da je Mileva Jakšić bila „devojče žarkih očiju, tople krvi, bujno i lakomisleno“. Prema opštem sudu književnih kritičara, nijedna druga žena nije Vojislava nadahnula na tako snažno i plodno pisanje.
5 Bogdan Popović i Draga: Pismo u buketu
Čuveni kritičar bio je blizak s budućom kraljicom, ali njen otac ju je udao za starijeg inženjera. Na dan svadbe poslao joj je poruku: „Zar je ovako moralo biti?“ Uprkos rasprostranjenom mišljenju u popularnoj literaturi, kraljica Draga, ubijena u Majskom prevratu s mužem, kraljem Aleksandrom Obrenovićem, nije bila ni zla ni žena lakog morala. Objašnjenje za iskrivljenu sliku koju o njoj imamo leži u onoj opštepoznatoj tvrdnji da „istoriju pišu pobednici“, u ovom slučaju Karađorđevići, kojima je bilo potrebno opravdanje za masakr počinjen 1903. nad poslednjim Obrenovićima kako bi njihova dinastija došla na vlast. Novinarka Draga je bila jedno od šestoro dece Pante Lunjevice, svojevremeno upravnika grada Beograda i načelnika Šabačkog okruga. Lunjevice su bili bogata i ugledna familija, učesnici Prvog i Drugog srpskog ustanka. Ali Panta je pred kraj života poludeo i skončao u ludnici, pa je teret brige o porodici pao na Dragu. Zato se udala za 15 godina starijeg inženjera Svetozara Mašina, poreklom Čeha, alkoholičara i epileptičara. Brzo je ostala udovica, pa je, da bi se izdržavala, prevodila priče s francuskog i nemačkog jezika i objavljivati ih u listu Domaćica. Neke priče je i sama pisala i potpisivala ih s „Rudničanka“. Talentovana za pisanje, Draga se brzo pročula kao novinar, pa je postala stalni član redakcije lista Zastava. Bistroumna, a uz to vrlo pismena, Draga je vrlo brzo postala tražena ne samo kao prevodilac već i kao novinar. Ostalo je zabeleženo da je bila i član Društva novinara. O njenom ispravnom moralu najbolje svedoči činjenica da ju je kraljica Natalija uzela za dvorsku damu. U Beogradu, u kojem se onda sve znalo o svakome, kraljica to ne bi učinila da je na Dragu bila pala ma i najmanja senka. Kao dvorska dama, Draga će se zbližiti s Natalijinim sinom, budućim kraljem Aleksandrom, udaće se za njega i poginuće štiteći ga svojim telom od atentatora, ali to je poznata priča. Mi ćemo se ovde pozabaviti nesrećnom ljubavi devetnaestogodišnje Drage i Bogdana Popovića. Duge šetnje Ovaj Beograđanin rođenjem, posle studija filozofije u Parizu, vratio se u Srbiju i počeo da teče univerzitetsku karijeru. Vrlo brzo je postao uticajan kritičar, ličnost od čije reči zavisi hoće li neki pisac biti prihvaćen kod publike ili propasti. Pokrenuo je Srpski književni glasnik, isticao se u društvenom radu osnivanjem PEN kluba i Društva prijatelja Francuske, i sve vreme bio zaljubljen u tri godine mlađu Dragu. Ostala su svedočanstva Beograđana koji su ih viđali kako satima šetaju i raspravljaju o literaturi... Ali kad je došlo vreme da se devetnaestogodišnja Draga Lunjevica uda, njen otac - bolest u začetku već ga je bila učinila netrepeljivim i nerazumnim - procenio je da je Svetozar Mašin, državni službenik, bolja prilika od mladog profesora literate. Svetozarev otac došao je iz Češke i neko vreme bio i lični lekar kralja Milana, a Popović je „hodao s glavom u oblacima“. Venčanje je bilo zakazano za avgust 1883. u Sabornoj crkvi. I dok je mlada stajala u porti, prišao je neki musav dečak i predao joj buket žutih ruža. Odmah je znala od koga su jer joj je Bogdan često recitovao pesmu o ružama ove boje. U buketu je bila nepotpisana ceduljica sa samo jednim redom: „Zar je ovako moralo biti?“ Draga je ubijena 1903. Bogdan Popović živeo je do 1944.BEZ PREDAJE U maju 1944. našao se Tito u Drvaru, na koji su Nemci izvršili desant. Davorjanka je tada nagovorila Tita da se preda Nemcima kako bi sačuvao glavu, ali je pred njega s revolverom stao Sreten Žujović i naterao ga da odustane preteći mu ubistvom.
7 Anica Savić i Hasan Rebac: U smrt
Kad joj je suprug umro, Anica nije mogla da živi bez njega, pa je već iste noći pokušala da se ubije, ali to joj je uspelo tek iz četvrtog pokušaja Anica Savić rođena je 1892. u Novom Sadu kao jedino dete u porodici književnika i prevodioca Milana Savića i Julijane, domaćice. U roditeljskom domu upoznaje Uroša Predića, Jovana Jovanovića Zmaja, Lazu Kostića, Simu Matavulja... To podsticajno okruženje čini da vrlo brzo počne da čita na nemačkom, engleskom, francuskom, latinskom i grčkom i da od svoje 14. godine piše pesme koje joj objavljuju časopisi. „Ceo Novi Sad je govorio o njenom daru i njenoj inteligenciji“, zabeleženo je. Osporavanje Na univerzitetu u Beču Anica studira klasičnu filologiju, starogrčki i latinski jezik, a po diplomiranju vraća se u Srbiju. Tu se druži sa Isidorom Sekulić, Ivom Andrićem, a Miloš Crnjanski joj se udvara. Posvećuje joj jednu pesmu, a u privatnom pismu kaže: „Radovao bih se kad biste mi dopustili da s Vama s Kalemegdana gledam na daleke šume.“ A kad ga Anica odbije, on će joj to zapamtiti. I kasnije, kad je rukopis svoje zbirke pesama predala izdavaču, Crnjanski mu piše da je „zbirka slaba i da je nema smisla izdavati“, ali da taj sud „ostane među njima“. Crnjanski, na više strana je kazano, bio je izvrstan pisac, ali čovek - loš... Celog života Anica Savić nailazila je na osporavanje svojih pesničkih i naučničkih sposobnosti samo zato što je bila žena i što je bila jača od muškaraca koji su joj sudili. Između dva rata za nju, iako je doktorirala, nije bilo mesta na Univerzitetu. A kad se 1921. udala za dve godine mlađeg Hasana Repca, Srbina muslimanske vere iz Mostara, tvrdili su i da je loša Srpkinja. Rebac je bio srpski komita, dobrovoljac u balkanskim ratovima, koji je sa srpskom vojskom prešao Albaniju, intelektualac koji je na Sorboni diplomirao orijentalne jezike. Iako su na prvi pogled bili sušte suprotnosti, njihova ljubav bila je toliko velika da je ništa nije moglo ugroziti. Ljiljana Vuletić, autor zapažene knjige o ovoj našoj intelektualki, navodi ocene njihovih prijatelja koji su govorili da su se Hasan i Anica i nakon više decenija zajedničkog života ponašali kao ljudi između kojih je upravo planula ljubav. Samoubistva Početkom pedesetih Hasan Rebac je teško oboleo. One noći 4. avgusta 1953. godine kad je umro Anica je sebi prerezala vene. No, morfijum koji je pre toga sama sebi ubrizgala da bi ublažila bolove pri sečenju vena usporio je krvarenje, te su je teškom mukom spasli. Nakon Hasanove sahrane komšinica i kućna prijateljica predala joj je pismo koje je Hasan ostavio. „Kad bih se još jednom rodio, samo bih tebe voleo“, čitala je i plačući rekla komšinici: „Metnućeš mi ga u kovčeg.“ Od namere o samoubistvu nije odustajala. Usledila su još dva neuspešna pokušaj, a uveče 7. oktobra iste godine Anica Savić Rebac je sela na kanabe, prebacila jorgan preko glave i ispalila sebi metak u srce. Pre toga je obavila sve formalnosti u vezi s grobom, sahranom i zajedničkim spomenikom. Sastavila je testament, podelila prijateljima drage predmete, knjige, slike, nakit, stari porcelan, srebro, nameštaj... U oproštajnom pismu navela je da se na samoubistvo odlučila „ u punoj lucidnosti intelekta i volje“, iz uverenja da život nije vredan življenja ako izgubimo najdraže biće.OSVETA CRNJANSKOG Miloš Crnjanski joj se udvarao, posvetio joj pesmu, a kad ga je Anica Savić odbila, on joj je to zapamtio. Kad je rukopis svoje zbirke pesama predala izdavaču, Crnjanski mu piše da je „zbirka slaba i da je nema smisla izdavati“, ali da taj sud „ostane među njima“.
Sledeće subote: 7 rok pesama koje su obeležile odrastanje u Jugoslaviji