NEUSPEH SISTEMA
NEKADA ZAISTA NEMA IZLAZA: Pet najvećih laži na kojima je zasnovan kapitalizam
Jasno je da u ljudima ima dosta besa, ključajućeg nezadovoljstva postojećim elitama koje hrani snažnu političku energiju. Svi reaguju na rast nejednakosti i ekonomske nesigurnosti tokom poslednje tri decenije
> 00:00h
Na najnižem stupnju globalnog radničkog poretka čami takozvani „prekarijat“ (precariousness – nesigurnost), društvena klasa, čija je ekonomska nesigurnost pripisivana usponu neoliberalnog kapitalizma širom sveta, piše Newsweek.rs. Prekarijat se može podeliti na tri grupe – ataviste, koji čeznu za izgubljenom prošlošću; nostalgičare koji odsutno gledaju na sadašnjost; i progresivce, koji gledaju u izgubljenu, nedostižnu budućnost. Poslednju grupu mahom čine oni koji prolaze kroz sistem visokog obrazovanja izlazeći iz njega s velikim dugom i malom nadom za karijerom i daljim ličnim razvojem.
DOBA GNEVA Jasno je da u ljudima ima dosta besa, ključajućeg nezadovoljstva postojećim elitama koje hrani snažnu političku energiju. Sve tri grupe prekarijata, svaka na svoj način, reaguju na rast nejednakosti i ekonomske nesigurnosti tokom poslednje tri decenije; svi su bili svedoci rastakanja dvadesetovekovnog sistema rasporeda prihoda prema odgovarajućim poslovima. U interesu kompetitivnosti u okvirima globalizovane ekonomije, vlade raznih ideoloških opredeljenja sprovodile su reforme tržišta rada, čineći ga fleksibilnijim, i u isto vreme potvrtavajući nesigurnost pojedinca. Olabavljene su regulacije banaka i finansijskih kompanija, omogućavajući njihovim elitama veće prihode, a prekarijatu veći dug. Osnažena su imovinska prava svih vrsta, stvarna, finansijska, intelektualna, što je njihovim titularima dalo mnogo veću dobit na račun svih ostalih. I dok su davane porekse olakšice bogatima, a subvencije velikim kompanijama, smanjena je javna potrošnja radi uravnoteženja budžeta, na račun opadajućih prihoda prosečnih ljudi. Svaku od ovih mera pratilo je objašnjenje kako će ona neumitno dovesti do ekonomskog rasta, stvarajući tako više „kolača“ za sve. Umesto toga, skoro sva dobit otišla je malobrojnoj globalnoj eliti, koja se, što nimalo ne čudi, zalagala za još veći stepen sličnih mera. Princip quid pro quo potpuno je zanemaren. Što duže ovakva kvarna šema bude trajala, to će gnevniji biti svi delovi prekarijata. Ružne političke posledice svega toga bi do sada trebalo da budu jasne svima. Nije kasno za liberalne demokratije da započnu reforme koje bi odgovorile na izazove prekarijata u isto vreme omogućavajući održiv ekonomski rast i razvoj. No, do sada je sve ostalo samo na rečima. Liberalne elite će morati da povuku stvarne poteze, ili će vrednosti koje cene – tolerancija, sloboda, ekonomska sigurnost i kulturološka raznolikost – biti ugrožene, posebno u svetlu besa atavista. Prva stvar s kojom se moramo suočiti je savremeni sistem rentijerskog kapitalizma. On podrazumeva da višak vrednosti odlazi privilegovanoj nekolicini vlasnika dobara, dok većina poslova omogućava sve manju i manju zaradu. Džon Mejnard Kejnz je 1936. godine predvideo da će napredak kapitalizma u 20. veku dovesti do „eutanazije“ rentijera. U stvarnosti, desilo se suprotno. Korporacije i nosioci finansijskog kapitala imaju sve veći uticaj na vlade država i međunarodne organizacije preko kojih stvaraju institucionlani i pravni okvriv koji elitama omogućava ubiranje najvećeg mogućeg profita.
RAT PROTIV PLATA Ovo je ključno. Sistem ravnomernog rasporeda prihoda je razoren. U razvijenom svetu, realne plate stagniraju već 3 decenije. Deo prihoda koji ide krupnom kapitalu je u stalnom porastu i danas je veći nego ikad. Ljudi koji zarađuju mnogo uzimaju sve veći deo ukupne zarade, dodatno slabeći klasu prekarijata. Tri ekonomska odnosa ilustrju šta se zapravo dešava s platama. Na prvom mestu, nekada je uz rast produktivnosti rasla i prosečna plata; danas se plate praktično ne mrdaju. Kao drugo, nekada je uz rast profita sledio i rast plata; više to nije slučaj. Kao treće, kada je zaposlenost rasla, uz nju je rastao i prosečan dohodak; sada taj prosečan dohodak čak i pada, jer otvaranje novih radnih mesta podrazumeva niže prosečne plate. Koliko god pripadnici prekarijata radili, teško da mogu izbeći život u ekonomskoj nesigurnosti. Što duže ova istina istrajavala, to će ljudi biti podložniji uticaju autoritarnih populista koji bi hteli da okrenu točak istorije. Jedini način da se izbegne takva „paklena politika“ jeste stvaranje novog sistema raspodele prihoda za 21. vek. Pogledajte još na portalu Newsweek.rs: TVORCI SOUTH PARKA: Stvarnost je postala smešnija od animacije, ne možemo da se nosimo s Trampom ŠOKANTNI CIA IZVEŠTAJI O TREPČI: Najveći rudnik olova u Evropi je u fokusu SAD već 70 godina PODRŠKA NAJCENJENIJIH: Književnici ustali zbog preko 150 pisaca i novinara u turskim zatvorima IZBORI U FRANCUSKOJ: Fijonove šanse sve manje, Le Penova bi mogla da pobedi u prvom krugu Naplata ratnog profita: Kako iranska Revolucionarna garda "legalno" pljačka Siriju