Foto: Zorana Jevtić

Ljilja Jorgovanović, novinarka Kurira

Zakon džungle

Na tapetu su nastavnici i roditelji, a stručnjaci komentarišu i većina nalazi da su nasilna deca proizvod „svega što nam se dešavalo poslednjih decenija“

Komentar dana
> 23:58h

Maloletna B. N., koju su još pre dve nedelje drugovi i drugarice iz odeljenja brutalno šamarali i udarali po glavi, navijali i sve to snimali mobilnim telefonom, ćutala bi i danas da jedan od učenika nije pokazao snimak pedagogu.

Srbija je u šoku.

Posle tragedije iz 2011, kada se zbog vršnjačkog nasilja ubio četrnaestogodišnji Aleksa Janković, javnost ne prestaje da se pita zašto su nam deca besna, agresivna i sklona nasilju. Na tapetu su nastavnici i roditelji, a stručnjaci komentarišu i većina nalazi da su nasilna deca proizvod „svega što nam se dešavalo poslednjih decenija“.

Kojih decenija? Hajde da budemo precizni.

Devojčica B. N. učenica je prvog razreda Tehničke škole „Mileta Nikolić“ u Aranđelovcu, ima 16 godina, što znači da je rođena posle svih ratova na prostorima bivše Jugoslavije. Aleksa Janković je rođen 1997, tako da ni on nije mogao da zna šta se u tom periodu događalo. Dakle, ne možemo baš za svaku traumu da krivimo nekadašnji politički sistem, u kojem bi se ovakve bezdušne „dečje igre“ rešile za pet minuta. Oboje su deca demokratije, one demokratije za koju su se, da pretpostavimo, borili njihovi roditelji. Novi politički sistem svašta nam je doneo, između ostalog i famozne rijaliti programe. Strašno, ali Srbi nemaju čak ni svoju, srpsku reč za rijaliti. Hajde, prevedite.

A kada deca iz Aranđelovca koja su sa užitkom udarala drugaricu kažu: „Igrali smo se rijalitija“, to je tačno.

Ovi televizijski programi su metastazirali nakon 2011, a njihov glavni adut upravo je nasilje. Zašto? Zato što su svađe, uvrede i najniže ljudske strasti učesnika - obično društvenog taloga kome se pridruži neki bivši „selebriti“ zbog novca i „slave“ - postale sastavni deo našeg života. Ni Skupština nije zanimljiva ako se poslanici ne svađaju. Zar su prosvetni radnici, uz časne izuzetke, imuni na ove programe? Manji od makovog zrna u svakodnevici, prestrašeni da li će dobiti plate, želju da uzvrate udarce zadovoljavaju gledajući druge kako se vređaju i čekaju onaj „klik“ da neko na kraju bude ubijen. Sjajan ventil ne samo za njih već i za penzionere, deklasiranu radničku klasu i osiromašenu srednju. Što bi se deca razlikovala? Je li neko kažnjen što je prost, glup, odvratan? Nije.

Zato deca udaraju. Slobodno, ne misleći da im se išta može dogoditi. Primer im daju televizijska urednička cerekala kojima je za velike pare sve smešno. Smešno i deci! Vide da se takav stav isplati. Ne žele da budu najslabije karike, da ispadnu iz igre. Već su dovoljno odrasli da shvate kako u zemlji gde žive niko ne sme da pisne, niko glas da podigne, inače mu se život pretvara u pakao. U nekog se udarati mora, najlakše im je na najbliže. Zakon jačeg, moćnijeg, bogatijeg u celom društvu se promoviše kao uzor. Iživljavanje nad slabijima u svakoj oblasti isto je kao po zakonu džungle.

Još samo da neko ovoj deci kaže da je nasilje veoma dobar biznis. Kao i prodaja droge, koja ih opušteno čeka, odmah iza ugla, kod pekare, kad pojedu pogačice.

Da ne mlatimo praznu slamu, ukidajte famozne rijalitije, a ako se televizijska braćala bune, zatvaraj televizije. To je uklanjanje uzroka. Ostalo je biznis.

Kurir / E.K.

Foto: Zorana Jevtić