Foto: Printscreen

Ljilja Jorgovanović

KOMENTAR DANA: Na ljuti otpad ljuta kazna!

Država će morati da izdvoji pet milijardi evra za prečišćavanje otpadnih voda i još 10 za vazduh, sanaciju postojećih zagađenja i istorijski otpad

Komentar dana
> 01:01h

Ako se zakopani otrovni otpad ovim tempom bude pronalazio po tajnim parcelama, Srbija ne samo da neće postati član evopskounijske porodice već „Dosije Iks“ onkološki rijaliti. Iako planovi da se ovo ekološko pitanje reši postoje od 2001, javnost je alarmirana tek decembra prošle godine, nakon pronalaska 25 tona kancerogenog otpada u selu Vukićevica kraj Obrenovca. Ovih dana, na prostoru bivše fabrike Hemijske industrije Novi Sad, koja je u stečaju, našli su više od 1.000 tona toksičnog otpada. Zakupac je izvesni „Step trans“, a vlasnik je uhapšen. Ko je vlasnik - ne znamo. U akciju je odmah uključena BIA, što znači da ovo otrovno klupko traži i obaveštajni i bezbednosni rad da bi se razmrsilo.

To ne bi trebalo da iznenadi, jer procene govore da živimo na 100.000 tona otpada koji napravi više od 200 zagađivača, na 3.500 divljih i 150 velikih gradskih deponija. Dodajmo tome i preko 300.000 tona istorijskog otpada nastalog u socijalizmu. Država će morati da izdvoji pet milijardi evra za prečišćavanje otpadnih voda i još 10 za vazduh, sanaciju postojećih zagađenja i istorijski otpad. Gde pronaći toliki novac - ne znamo. Ali znamo da je reciklaža otpada veliki biznis u celom svetu i donosi ogroman profit. Beograd je jedan od retkih glavnih gradova koji nema postrojenje za reciklažu otpadnih voda. Ukoliko se krene ovom logikom, ne bi trebalo da bude problem pronalaženje investitora. Srbija je zaista zlatna otrovna koka.

Goran Trivan, ministar za zaštitu životne sredine, pozvao je građane da učestvuju i obaveste nadležne službe ukoliko posumnjaju da neko skladišti otrovni otpad, što je „najveći zločin prema prirodi i zdravlju stanovništva“. Ministar kaže da Srbiju za 10 godina možemo da očistimo, ali moramo mnogo da radimo. Međutim, moraćemo i da požurimo, jer nam preostaju još samo dve godine da izvozimo opasan otpad u zemlje Evropske unije koje imaju centre za reciklažu i kojima plaćamo 1,5 evra po kilogramu na troškove zbrinjavanja. A svoje, kako se vidi, nemamo.

Evropska unija davno se drži načela „zagađivač plaća“, uz dodatne drakonske kazne. Kod njih je otpad podeljen u 620 šifriranih kategorija. Ovo načelo važi i na svetskom nivou nakon Konferencije o okolini i zaštiti životne sredine u Riju 1992. U SAD država sa 80 procenata učestvuje u recikliranju otpada. Japan je 1997. uveo zakon o reciklaži, pa je svaki stanovnik dobio uputstvo od 27 strana. Prema studiji Armina Bašića, ako bacite nepotrošeni ruž za usne, ruž odlažete za sagorevanje, a ambalažu u sitnu plastiku. Takav nivo svesti, kakav možda očekuje ministar Trivan, čini se zasad daleko od Srbije. Dotad, možemo se držati nekih lakših uputstava iz iste studije. Reciklirajmo. Lekove, pesticide i ostali hemijski otpad odnesimo u reciklažna dvorišta. Popravljajmo, ne bacajmo odmah. Veći deo kuhinjskog otpada pretvorimo u đubrivo za baštu... Mogućnosti je mnogo.

Naravno, sve to dolazi na red kada se krivci za sadašnju ekološku katastrofu pronađu, imenuju i plate jezivu štetu koju su načinili našem zdravlju. Ne bi valjalo da se zapitamo: ne uvozi li neko u Srbiju otrovne materije i za to dobija novac?

Kurir / Ljilja Jorgovanović novinarka kurira

Foto: Printscreen