Foto: Damir Dervišagić, Arhiva

Četnički vođa u romantičnom svetlu

LJUBAVNI ŽIVOT DRAŽE MIHAILOVIĆA: Tegobni život supruge Jelice

Draža Mihailović imao je odanu i vernu ženu, koja je zbog tog braka stradala celog života. Preživela je nemačke logore i izdržala progon komunista

Društvo

Potonji komandant JVuO imao je 27 godina kad se početkom 1920. oženio Jelicom Branković, sestrom svog najboljeg prijatelja.

Njen otac Jevrem, pešadijski pukovnik, imao je četiri ćerke i sina Borivoja, koji se upisao na Vojnu akademiju. Posećujući tamo brata, Jelica je upoznala njegovog najboljeg druga, pitomca Dražu Mihailovića. Ali uoči Prvog svetskog rata udala se za profesora književnosti u Prizrenu Radivoja Lazarevića.

Lazarević je umro od tifusa 1915. godine, ostavivši za sobom Jelicu u petom mesecu trudnoće. Rodila je ćerku Radmilu, a 1916. njen brat Borivoje gine na Ceru. Početkom 1920. udala se za Dražu. U braku s njim rodila je sinove Branka, Ljubivoja - koji je posle nekoliko meseci umro, Vojislava i ćerku Gordanu, a Draža je usvojio Radmilu.

Zatočenici logora

Prvih deset godina braka živeli su u Skoplju, a 1931. godine Dražu raspoređuju u Beograd, u Gardu. Kupili su malu prizemnu kuću u Beogradu, u Bregalničkoj ulici. Tu je bila i štala za konja, na kojem je Draža, kao generalštabni oficir, svakog jutra odlazio na posao.

U oktobru 1940. godine Draža je prekomandovan u Mostar, i to je bio njegov konačni odlazak iz Beograda. Kad u aprilu Nemci napadnu Jugoslaviju, on će se iz Bosne prebaciti u Srbiju, na Ravnu goru. Odmah mu se pridružuje Vojislav, koji tada ima tek 17 godina.

- Jelicu, Branka i Gordanu u njihovoj kući niko nije uznemiravao do proleća 1942, kad Nedićevo ministarstvo policije piše Nemcima: „Ne vidimo razloga da sin i ćerka Draže Mihailovića mogu slobodno da žive u Beogradu.“

Odvode ih sve troje u logor na Banjici, gde ostaju do kraja 1943. Jelicu pre puštanja zadržavaju desetak dana u Gestapou, pa nije ni videla decu, koja su odmah otišla kod oca u selo Subjel kod Kosjerića. U septembru 1944. Branko i Gordana će, pod okolnostima koje ni do danas nisu razjašnjene, preći partizanima.

Porodična drama

Jelica će ih videti tek kad se završi rat. Gordana će se tada odreći oca, kličući: „Na sud sve izdajnike srpskog naroda!“ Nema zapisa o ovoj porodičnoj drami. Može se samo zamisliti kako se Jelica osećala, razapeta između muže i dece. A onda joj hapse muža, o njemu govore kao o krvoločnoj zveri. Streljaju ga, a ona ne sme ni da pita gde je...

Uspela je da se zaposli u banci, iako je po obrazovanju bila učiteljica. Međutim, kad joj Branka i Gordanu 1948. odvedu na Goli otok, dobija otkaz. Ostala je sama.

Zbog siromaštva, prinuđena je da proda kuću. Nekoliko godina živela je u malom stanu u Ulici majke Jevrosime, a onda je kupila drugi kod podvožnjaka u Cvijićevoj ulici (danas se tu nalazi hotel „Zira“).

Narednih dvadeset godina živela je potpuno povučeno od sveta. Nije imala penziju, pa su je pomagale sestre i deca, iako njihovi odnosi posle rata nikad nisu bili kao ranije.

Jelica Mihailović umrla je 1970. godine, i sahranjena je na Novom groblju.

Kurir.rs/ Priredio Momčilo Petrović