KURIR OBRADOVAO MALE GORDIĆE: Njihov san da svako ima svoj krevet
Mnogo radosti je nekoliko dana pred novu godinu Kurir doneo u dom četvoro malih Gordića u selu Radoševo, u brdima, tridesetak kilometara od Arilja. Novogodišnji poklončići, pokoja igračka za decu, a radost dece velika, neopisiva. Kao da im je neko pola sveta poklonio.
I male, skromne željice Lazara (13), Snežane (10), Luke (9) i Stefana (8) šta bi još voleli da dobiju za Novu godinu, za Božić...
- Ja bih voleo loptu! Da možemo svi četvoro da se igramo... Imali smo neku, ali probušila se davno - kaže Lazar.
Snežana bi, veli, volela jednu lutkicu, malu, trenutno nema nijednu, i šminku...
Mali Luka u školi ima sve petice, kaže, i on bi, jedva izusti, voleo loptu, a onda babi Milici šapne da bi voleo kompjuter, jedan običan, mali, ali sramota ga da kaže...
I, iznad svega, svi četvoro malih Gordića, a to ne smeju glasno ni da pomenu, stide se deca, voleli bi, kad bi moglo, da u novoj godini otac Brane nekako opremi nekoliko soba koje dograđuje uz staru kuću, pa da svako ima svoj krevet...
- U staroj kući imamo podrum i tek dve sobe na nas sedmoro. Deca spavaju po dvoje u krevetu, ovih nekoliko sobica započeo sam davno, ozidao, ali ne može se dalje - kaže otac Brane.
Mali Gordići žive u Radoševu sa ocem, dedom Stojanom i bolesnom bakom Milicom. Stara kuća u strani iznad Rzava, do kuće blatnjavi seoski put, kad napada sneg i kad dune vetar, onda su smetovi. A kad oluja zaveje Radoševo, mali Gordići, u zaseoku nema druge dece, krenu ujutru polako uzbrdo četiri-pet kilometara do škole, u koloni, napred je Lazar, on je najstariji, najjači, da probija prtinu, za njim Snežana, pa Luka, i na kraju, kao privezak, Stefan, on se kao i sestrica brzo umori, a što više odmiče uz brdo, noge su sve kraće, a torba na leđima sve teža...
- Kad dođu u školu i iz škole kući, mokri, smrznu se, u proleće, jesen, naiđe oluja, deca iskisnu... Muka kako god okreneš - veli Brane.
Sedmočlana porodica živi od dečjih dodataka, od dve poljoprivredne penzije, Brane radi kao crv povazdan, gaje malinu, krompir...
Za decu, veli Brane, osnovno ima, odeća, obuća, i to skromno, da nisu gladni, preko toga teško da se šta istegne.
- Radimo koliko možemo svi u kući, i deca leti beru maline, plaste, u jesen sakupljaju jabuke, šljive, krompire, borimo se. Najvažnije mi je da ih odgajim da budu čestiti i radni ljudi, drugog svega će biti. Najveća mi je sekiracija što ne uspevam ovih nekoliko sobica da dogradim, kupatilo, da deci bude malo komotnije.
A dečica kao četiri jabuke. Snežana već pripomogne ocu oko hrane, pranja sudova, kad padne sneg, imaju džak napunjen slamom da se sankaju i jedne stare sanke, već slomljene, oko kuće se igraju žmurke, imaju i tri kučenceta, Lolu, Džonija i Bakija, i oko kuće, kad dođu iz škole, na sve strane vesela graja.
- Imali smo i Pinokija, kučence, mali bio, i otišao jednog dana u šumu, tamo ga uhvatila lisica i pojela, a ja sam plakao - priča Luka.
Brane išao skoro do Rzava, tamo, na nekoliko stotina metara od kuće, video tragove medveda, pa dečica usput i to prepričavaju...
Zoran Šaponjić