Ulaz u Vojnu bolnicu bio je iz današnje Pasterove ulice i vodio je pravo na Centralnu administrativnu zgradu, koja je sagrađena da podseća na srednjovekovno utvrđenje s kulama.
Upravo je na ovu kulu 1915. godine jedan američki lekar, Edvard Rajan, postavio veliku zastavu svoje zemlje i ceo kompleks sa 12 zgrada i parkova proglasio američkom teritorijom. Došao je baš u vreme danonoćnog austrougarskog bombardovanja Beograda, a njemu je savest nalagala da nešto učini. Bez konsultacije sa svojom zemljom, istakao je američku zastavu ogromnih dimenzija. Kako Amerika još nije bila u ratu sa Austrougarskom i Nemačkom, osvajači nisu smeli da bombarduju njenu teritoriju.
Foto: Printscreen
Foto: Printscreen
Foto: Printscreen
RAT DEVEDESETIH I NATO BOMBARDOVANJE
Zbrinuto više od 10.000 ranjenika
Period velikih iskušenja predstavlja poslednja decenija dvadesetog veka, praćena oružanim sukobima na prostorima bivše Jugoslavije. Tih godina zbrinuto je i oporavljeno više od 10.000 ranjenika, a hiljade pacijenata lečene su i danas se leče od posttraumatskog stresa. Težak period doprineo je još bržem razvoju i afirmaciji vojne hirurgije kao jednog od zaštitnih znakova Vojnomedicinske akademije. Posle raspada SFRJ VMA se suočila pitanjem daljeg opstanka. Projektovana za potrebe jedne velike države, sa snažnom vojnom komponentom, uspela je da se prilagodi novonastalim okolnostima, ne izgubivši svrhu svog osnivanja i postojanja. Njenu istoriju svakako će obeležiti 2009. godina, kad je upisana prva klasa kadeta i kadetkinja Medicinskog fakulteta VMA Univerziteta odbrane u Beogradu, koji su 2015. godine promovisani u sanitetske oficire Vojske Srbije. To je najbolja investicija u budućnost srpskog vojnog zdravstva i VMA.
Foto: Printscreen
Foto: Printscreen
DR MIHAILO PETROVIĆ
Srce hrabrog hirurga uzidano u zid stare bolnice
Srbija je iznedrila mnoge rodoljube koji su privrženost svojoj zemlji iskazali na različite načine, samo je dr Mihailo Petrović doslovno poklonio svoje srce srpskoj medicini. Srce koje je bilo uzidano u jedan zid, a kasnije izgubljeno.
Poput drugih koji su želeli da se bave lekarskim pozivom, Mihailo kao svršeni gimnazijalac odlazi u Beč kako bi ostvario svoj san i postao doktor. Tokom studija je zavoleo hirurgiju i u potpunosti joj se posvetio, završivši specijalizaciju kod čuvenog profesora Teodora Bilrota.
Međutim, kao i drugi velikani srpske medicine toga vremena, lagodan život u austrijskoj prestonici ostavlja za sobom kako bi služio srpskom narodu. Naime, u to vreme ugled medicine u Srbiji bio je ozbiljno narušen zbog brojnih nadrilekara koji su pružali svoje usluge pod krinkom narodnih lekara.
Po stupanju u srpsku vojsku 1893. dr Petrović biva raspoređen u Niš, kao jedini hirurg u Moravskoj stalnoj vojnoj bolnici, ali i u celom gradu. Kasnije, kao učesnik u balkanskim ratovima i Prvom svetskom ratu, dr Petrović je do savršenstva izbrusio svoju veštinu hirurgije. Uvek je bio u prvim borbenim redovima, u rovovima, među ranjenicima. Pred sam proboj Solunskog fronta, Srpska vrhovna komanda je oformila Prvu poljsku hiruršku bolnicu u Dragomancima. U njoj je dr Petrović radio rame uz rame s doktorom Vojislavom Subotićem i dr Đorđem Nešićem. Ranjeni su stalno pristizali, a umeće i znanje veštih hirurga spasli su mnoge živote.
Za načelnika hirurškog odeljenja Vojne bolnice u Beogradu Petrović je izabran 1921. godine, a tamo je ostao sve do penzionisanja 1929. Zanimljivo je da je veliki hirurg otišao u penziju sa činom brigadnog generala, ali s pravom nošenja uniforme. Ponosan na svoj vojni uspeh, uniformu je nosio sve do smrti. Nakon penzionisanja dr Petrović je nastavio da predaje, ali i da se bavi hirurgijom.
Nažalost, 1932. godine umire mu voljena supruga. Ostao je sam. Međutim, veliki hirurg, iako vidno utučen, nije želeo da očajava i krade bogu dane - seli se na hirurško odeljenje Vojne bolnice u Beogradu u Pasterovoj ulici. U ovoj ustanovi leže, budi se, obeduje, predaje studentima i bezmalo operiše do poslednjeg dana i daha. Godine 1934. godine, samo dve nakon smrti voljene supruge, doktor Mihailo Petrović joj se pridružuje.
U testamentu koji je ostavio naglasio je da svoje srce ostavlja srpskoj medicini. U skladu s poslednjom željom dr Petrovića, njegovo srce je kremirano i stavljeno u urnu, koja je potom uzidana u zid sale hirurškog odeljenja Glavne vojne bolnice (stara VMA).
Na urni je pisalo: „Doktor Petrović predaje dušu Bogu, telo srpskoj zemlji, a srce srpskoj medicini”.
Nažalost, kad je,osamdesetih godina Vojnomedicinska akademija preseljena na Banjicu, ovaj zid je srušen i hrabro srce velikog hirurga je rasuto i zauvek izgubljeno.