"Petrija mi je bila nedostižni uzor u stvaranju Marte": Književnica i dramaturškinja Sanja Savić Milosavljević o novom romanu i radu na hit serijama
Profesorka i dramaturškinja Sanja Savić Milosavljević postala je prva dama u istoriji ovenčana nagradom Beogradski pobednik. Ona je prošle nedelje primila priznanje Biblioteke grada za najbolji roman u 2024. godini za "Martin udio", koji je objavila izdavačka kuća "Bedem". Žiri je ovu odluku doneo jednoglasno, a delo govori o sudbini Srba iz Hrvatske i Bosne, od Jasenovca do izbegličkih kolona sredinom devedesetih godina. Nagrađeni roman je njen četvrti, posle dela "Neoštrine", "Tuđa kost" i "Teferič na Slaviji". Za Kurir Sanja sumira utiske, otkriva dalje planove i kako je bilo raditi seriju "Branilac", koja se trenutno prikazuje na RTS.
Pogledajte kako je bilo na dodeli nagrada
Veoma emotivno ste doživeli uručenje nagrade Beogradski pobednik. Da li su se slegli utisci?
- Utisci se polako sležu, prosejavaju, stres se zaboravlja, ostaje samo lepo.
Vaš roman "Martin udio" donosi snažnu priču o ljudskoj dobroti u teškim vremenima. Predsednik žirija je vašu junakinju uporedio s Petrijom.
- Mnogo mi laska to poređenje, ali ipak želim da Petrija ostane nedostižni uzor. Već duže vremena sam razmišljala da napravim jednu junakinju koja će biti izdržljiva, satkanu od žena kojima se divim, ovo im je posveta na neki način. Nadam se da će one koje to budu čitale uspeti da prepoznaju moje iskreno divljenje.
Koliko vam je bilo važno da u "Martinom udjelu" postavite pitanje ljudskosti i empatije u kontekstu istorijskih trauma? Nekako je danas sramota javno reći da si Srbin.
- Svaki čovek je nerazdvojiv od svog istorijskog konteksta, čak i kada pokušava da prenebregne svoje poreklo, ono ga tada ponajviše obeležava.
Da li je lakše pisati iz ličnih sećanja ili nešto što je daleko od vas?
- Mislim da nije toliko važno da li je nešto deo piščevog iskustva, bitno je da li događaj o kome pišete osećate, da li vas potresa. Ponekad stvari iz ličnog iskustva ne možemo da sagledamo u njihovoj celini, pa je lakše pomoću empatije saživeti se sa tuđim iskustvom.
Radili ste na scenarijima za serije "Vreme zla" i "Vreme smrti". Kako balansirate između književnog i televizijskog pisanja? Nekako ste se specijalizovali da lepu književnost transponujete u scenario, što nije uvek lako.
- Adaptacija proze (doduše u animiranom filmu) bila je tema mog doktorskog rada, tako da je razmišljanje o "prevodu" iz medija u medij tema o kojoj sam dugo razmišljala, a srećna sam što sam imala priliku da dramatizujem tako važna književna dela.
Sada gledamo seriju "Branilac" na RTS. Šta vam je u trećoj sezoni bilo najveći izazov?
- Kada radite više od jedne sezone, dolazite u iskušenje da počnete da se ponavljate, da više puta koristite matrice vizuelnog pripovedanja koje ste koristili u prethodnim epizodama. Na svu sreću, kreatori serije Jelena Svetličić i Gojko Despotović odabrali su priče koje same po sebi nameću inovativne narative.
Zamišljate li glumce kad stvarate te likove?
- Ne bih rekla. To sam radila kao mladi dramaturg za vreme studija. Često zamišljam ljude iz života, razmišljanje o kastingu dolazi kasnije. Neretko scenarista nije uključen u taj proces.
Radite i kao profesor. Da li je teško pronaći svoj stil pisanja i šta smatrate svojom najvećom autorskom snagom?
- Teško je govoriti o sopstvenom pisanju, kao što je teško i prosuđivati o sebi jer to zahteva pogled sa strane. Verujem da je stil samo posledica iskrenosti prema sebi. Taj proces ponekad dugo traje, ali nije nedostižan.
Na čemu trenutno radite? Možemo li očekivati novi roman, scenario ili možda pozorišni komad?
- Novi roman će malo da sačeka, Marta treba da proživi svoj vek. Moguće je da ću tokom ove godine objaviti zbirku pripovedaka ili dramskih tekstova. Postoje neki nagoveštaji da će biti i neka pozorišna produkcija, ali o tome kada bude izvesnije.
Najbliži su mi Petar Kočić, Bora Stanković i Isidora Sekulić
Koje knjige i autori su vas najviše oblikovali i inspirisali u vašem književnom stvaralaštvu?
- Dramski pisci Ibzen, Breht, Beket, Aleksandar Popović, Ljubomir Simović, Duško Kovačević. Što se tiče proze, volela sam i volim i dalje da čitam mnogo prevodne književnosti, ali su mi nekako najbliži ostali stvaraoci koji su uspevali da prodru u naš mentalitet - Petar Kočić, Bora Stanković i Isidora Sekulić.