STRATEŠKI TOKOVI: Mesto kojeg nema
Bukvalno značenje reči utopija je „mesto koje ne postoji“, te će od zanesenog Tome Mora ova reč početi da označava ideju o tome kako bi trebalo da izgleda idealno društvo.
Nesrećni Mor, koji je svoju zanesenost glavom platio jer ga je za nju skratio njegov suveren Henrik VIII, mislio je da je idealno društvo zapravo neki oblik demokratske izborne socijalističke republike, postajući kasnije inspiracija svim levičarima koji su mislili slično. Ali nije ni desnica bila bez svojih utopija, težeći da se sve rešava po tehnokratskom, meritokratskom i biznis modelu, gde jednostavno treba da vladaju najsposobniji.
Donald Tramp je proše nedelje izašao za potencijalnim rešenjem za razrušenu Gazu, najavljujući da će je preuzeti Amerika i napraviti od nje „rivijeru Bliskog istoka“, odnosno bliskoistočni Monako. Odmah se skočilo sa svih strana na Trampa optužujući ga da je gori od Hitlera i da zagovara etničko čišćenje Palestinaca, kao da je on mislio da će u Gazi nakon obnove živeti isključivo plavooki i plavokosi arijevci. A on je zapravo ponudio jednu biznis-utopiju shodno kojoj Palestinci neće biti trajno, već privremeno raseljeni, kako bi se Gaza obnovila, sasvim ispravno uviđajući da je glavni mobilizator terorizma u Gazi i svih Hamasa beda i zapuštenost u kojima je Gaza bila decenijama kao neka vrsta nezvaničnog prepunjenog logora. Trampov plan je zapravo utopijski - dogovoriti sa zemljama dobrovoljcima prijem Palestinaca, potom obnoviti Gazu da bude Monako, potom vratiti Palestince i učiniti ih ekonomski produktivnim i prosperitetnim, što bi opet trebalo da iskoreni terorizam i uspostavi saradnju između Palestinaca i Izraelaca u ubiranju kajmaka zajedničkog ekonomskog razvoja.
Problem sa utopijama jeste to što možemo misliti i najbolje, ali će to naši protivnici interpretirati kao da je najgore, što se upravo desilo Donaldu Trampu sa njegovom biznis-utopijom za Gazu, čija sudbina tek treba da se vidi. Slično se dešava i sa svim drugim utopijama, ali one su potrebne da bi se pokušalo sleva ili zdesna uteći nemiloj stvarnosti koja se vrti ukrug.
Studenti koji već mesecima marširaju u Srbiji tražeći pravdu, poštenje i solidarnost imaju svoju utopiju i ona bi mogla biti pozitivna za naše društvo ukoliko odvede preispitivanju i predupređivanju institucionalnih grešaka i smanjivanju osionosti vlasti, ali bi mogla da postane kontraproduktivna ako odvede u društvene sukobe, što naravno ne zavisi od samih studenata, koji misle idealistički, već od čitavog niza drugih većih i manjih aktera.
Mi u Srbiji smo do sada probali sve utopije i distopije - i komunizam, i blaženi nebeski nacionalizam, i prizemni divlji kapitalizam, ostajući nakon svih njih neuređeni i posvađani. Najkorisnija utopija bi nam stoga bila - bazični nacionalni konsenzus između različitih delova društva o tome kakvu Srbiju želimo u 21. veku.
No, od nekog nacionalnog konsenzusa trenutno smo miljama daleko i bivamo sve dalje usled narastajućih polarizacija i tenzija, koje mogu sve naše utopije i lepe želje da pretvore u surovu distopiju trajno podeljenog i nefunkcionalnog društva, postajući bukvalno „mesto kojeg nema“ i koje nestaje.