STRATEŠKI TOKOVI: Najvažniji razgovor na svetu
S obzirom na dužinu razgovora i rang sagovornika, možemo slobodno reći da je to bio najvažniji razgovor na svetu u prethodnim mesecima, možda i godinama, jer bi sat i po njihovog razgovora mogao opredeliti budućih pola decenije svetske politike, a možda i više.
Tramp i Putin su dvojica od trojice najmoćnijih ljudi sveta, pri čemu je onaj neizbežni treći kineski predsednik Si Đinping, budući da su jedino Amerika, Rusija i Kina geopolitičke sile u pravom značenju te reči. Trampova administracija to ispravno shvata pokušavajući da ide na direktne bilateralne razgovore sa ovim moćnim parnjacima, priznajući ih kao ravnopravne i legitimne adrese za razgovor o novom svetskom preslagivanju.
Za razliku od Bajdenove administracije, koja je ostala u staroj mantri o američkoj izuzetnosti i o bogom danom pravu da se vodi svet, Trampova administracija se pomirila da živimo u svetu u kom je Amerika samo jedna od sila koja mora da pregovara s drugim silama o konstituciji međunarodnog poretka za 21. vek. Skorašnja izjava američkog državnog sekretara Marka Rubija da živimo u multipolarnom svetu je „tektonska“ jer su do sada o multipolarnom svetu govorile samo u vijetnamke ogrnute pristalice BRIKS-a, a sada o tome govori jedan od ključnih američkih funkcionera. Rubio je tada i dodao da nije prirodno da postoji jedna unilateralna sila, misleći na period kad je Amerika, nakon hladnog rata, sama drmala svetom, najavljujući vreme spremnosti Amerike da se usaglašava s drugim geopolitičkim silama prateći svoje, ali poštujući i tuđe nacionalne interese. Međunarodna politika se ovako vratila principu nacionalnog interesa i dobroj staroj tradicionalnoj diplomatiji, s tim što Tramp i Putin nisu morali da šalju, kao nekad, specijalnog konjanika s dvostrukim pismom, već je bilo dovoljno samo da okrenu specijalni telefon.
E sada, još je rano da se govori o onome o čemu su pričali, ali ima tu nekoliko važnih stvari. Najvažnija operativna je završetak rata u Ukrajini, u vezi s čim su određeni timovi i koraci, a ukrajinskom predsedniku Zelenskom sigurno nije prijatno što je Tramp najpre o tome pričao s Putinom, pa tek onda znatno kraće s njim. Druga načelna stvar o kojoj se pričalo, a koja je i važnija od rata u Ukrajini, jeste čitav svetski geostrateški pejzaž, uključujući Bliski istok (s posebnim naglaskom na Iran i Siriju), Kinu, Evropu, kao i nezaobilazna pitanja nuklearnog naoružanja i veštačke inteligencije.
Posledice ovog razgovora i u ovim oblastima bi se mogle videti u skorije vreme, pri čemu je za tango potrebno troje, pa ostaje da ova dva premoćna kralja u razgovore uključe i trećeg - kineskog predsednika, koji po dobrom starom kineskom običaju strateškog strpljenja čeka razvoj situacije između ova dva kralja, koji su prvi povukli kartu.
Uglavnom, ušli smo u potpuno novu epohu, epohu „tri carstva“, koja je već dugo virila iza ćoška, a sad je konačno i priznata od do juče najmoćnijeg i jedinog carstva. Puno je tu otvorenih pitanja među carstvima, i neće usaglašavanje među njima baš ići glatko, ali oni će, prateći sopstveni nacionalni interes, pokušati da dođu do šireg i održivog međunarodnog poretka.
Pravo je vreme da Srbija definiše svoj nacionalni interes, ako je za to uopšte sposobna od svih najnovijih društvenih vrenja, ali kakva god da su ona, neko pametan će kod nas to morati da uradi pre ili kasnije, jer sad je pravi momenat.