UDARNA PESNICA Limiti su pomereni
Za koji dan raznorazni ludaci najavljuju blokade graničnih prelaza, čime direktno udaraju na ekonomiju Srbiju i ulivaju nesigurnost ljudima koji tranzitno prolaze kroz Srbiju. Što je najgore od svega, kreatori tih sumanutih i šizofrenih akcija sami ističu da oni baš to i žele.
Postavlja se pitanje ko je te mlade ljudi vaspitavao da im sredstvo da dođu do nekog cilja, mada ruku na srce kod ovih blokada se i ne zna šta je cilj, bude iživljavanje nad drugima. Da li je moguće da maloletnici u prvoj ili drugoj godini srednje škole ne pitaju da li time što rade nekom drugom čine štetu i muku? Ko su roditelji takvoj deci? Ako on danas kao maloletnik bez trunke stida blokira Gazelu, šta će da radi kada odraste i uđe u neke zrele godine ako već sada nema nikakve limite u ponašanju? Šta možemo očekivati od takvih generacija ako im je u glavi već sada apsolutni anarhizam?
Zapitajmo se, dragi prijatelji, u šta su nam se pretvorile škole i fakulteti. Da li su to postale kasarne i regrutni centri za mlade anarhiste i radikalne levičare ili su to institucije koje školuju našu budućnost da budu uspešni pravnici, ekonomisti, inženjeri, lekari, veterinari... Šta uče ta deca? Na šta liče nastavni planovi i programi? Moramo da budemo realni prema sebi u kakve to obrazovne institucije šaljemo našu decu. Plašim se da je znanje koje se dobija nula, ali anarhizam je na apsolutnom vrhuncu. Ideološko oblikovanje i prepariranje mozga našim klincima je otišlo na apsolutno ludački nivo. Naša deca se uče da država guši, da bi državu trebalo ukinuti, da svaka individua ima pravo da radi šta želi, da su plenumi ti koji odlučuju o našim sudbinama, da su izbori zlo, da je demokratija zlo. Neverovatno je sve to i mnogima koji ovo čitate ne deluje kao realno, ali to je samo naše bekstvo od realnosti. Nismo spremni da se suočimo da je država izgubila univerzitet i da je on stavljen pod kontrolu ideološki zadrtih levičara i neokomunista. Tu računam i svakako vrlo pokvaren i bestidni profesorski kadar. Generacije koje budu dolazile biće samo gore, jer su sada shvatile da mogu da rade šta hoće i da im sistem ne sme ništa.
Šta raditi u takvoj situaciji? Elem, država mora da se suoči s realnošću da je univerzitet za nju izgubljen. Mora da ga pusti, odnosno da ga baci na tržište, pa neka se gospoda samoupravljači sami snalaze za finansiranje. Mora da se podstakne dolazak stranih kredibilnih univerziteta i podsticanje otvaranja kvalitetnih privatnih univerziteta. Što jača konkurencija kako bi se radikalni anarhizam istopio u sopstvenom beznađu. Bilo kakav pokušaj spasavanja nečeg što je izgubljeno samo nas vodi u dodatni ponor. Dakle, neophodno je da država prekine s finansiranjem sadašnjih univerziteta i da im kaže kako ona izlazi iz bilo kakvog vlasništva nad njim. To jeste teška i mučna odluka, ali jedina ispravna, koja će možda uspeti da nam spase buduće generacije. Ukoliko budemo slepi i kroz setu i tugu gledali na naše univerzitete, pa nam bude žao da ih se odreknemo, znajte da ćemo se odreći i budućih generacija, a samim tim i države. Limiti su probijeni i to je fakat.