Evolucija, a ne revolucija!
Reč je o literaturi koja je, bar u vreme kad sam ja studirao na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, bila obavezno štivo i koja je na mene još tada ostavila snažan utisak.
Naime, Berk je, poučen iskustvom pomenute Francuske revolucije, razvio averziju prema nasilnoj promeni vlasti i nasilju kao generatoru iste, te je u gorepomenutom delu na svojevrstan način, strahujući od francuskog scenarija u njegovom Ujedinjenom Kraljevstvu, poručio svojim sunarodnicima da, ukoliko stvari u društvu i državi treba menjati nabolje, to treba činiti evolucijom, odnosno na miran način, čuvajući postojeće institucije, a ne revolucijom. Nekoliko decenija ranije jedan drugi Britanac, Džon Stjuart Mil, napisao je knjigu „O slobodi“, koju je na srpski jezik preveo ni manje ni više knežević Petar Karađorđević 1868. godine, a koja je takođe deo obavezne literature na Fakultetu političkih nauka. Mil je važan jer je filozof koji je postavio granice slobode u društvu na način koji se može sažeti sledećom maksimom - granica moje slobode jeste sloboda drugih. Tu je i treće obavezno štivo sa već pomenutog fakulteta, a koje je meni pomoglo da bolje razumem procese u društvu.
Reč je o knjizi „Psihologija gomile“ francuskog socijalnog psihologa Gistava le Bona iz 1895. godine, u kojoj autor na jednostavan i pomalo zanimljiv način objašnjava kako je nad širim narodnim masama lakše vladati pobuđujući njihove strasti negoli vodeći računa o njihovim interesima. Konačno, ne smemo zaboraviti još jednu knjigu sa spiska prve godine Fakulteta političkih nauka, vanvremensko delo italijanskog renesansnog filozofa Nikola Makijavelija „Vladalac“, nastalo 1532. godine, u kojoj je analizirana sva beskrupuloznost vladanja nad ljudima, a jedna od poruka je da će onaj koji drugome pomogne da dođe do moći sam propasti.
Srbija je danas zemlja koja se nalazi na političkoj raskrsnici. Čini se da je mnogo važniji način na koji će njeni građani izabrati da skrenu na jednu ili drugu stranu od strane skretanja. Čini mi se da će, ako nikome drugom, onda bar studentima, koji su jedan od ključnih aktera u društvenopolitičkom životu današnjice, čitanje gorenavedenih knjiga biti od koristi. Zar nije bolje odabrati mirnu i na demokratskim procedurama zasnovanu političku evoluciju koja će postojeće institucije ojačati negoli revoluciju koja bi značila fizičko obračunavanje s političkim neistomišljenicima, uključujući jurnjavu po ulicama i kamenovanje, kojima već sada svedočimo?
Nemaju li oni studenti koji žele da polažu ispite ustavom i zakonom garantovano pravo da se obrazuju i nije li njihova sloboda da to čine granica slobode onih koji smatraju da je blokiranje rada fakulteta u Srbiji neophodno? Moramo iz ove društvene i političke krize izaći mudro, dostojanstveno i nadasve demokratski, jer svaki drugi put vodi u anarhiju, nazadovanje i beznađe.