ZAŠTO BLOKADERI IDU U RADIKALIZACIJU Zar je tako teško priznati da su zahtevi ispunjeni?! KAKO JE VUČIĆ DAN PO DAN ISPUMPAVAO REJTING MORALNO POSRNULOG POKRETA
Studenti blokaderi su sa svog zvaničnog naloga na Iksu uputili poziv univerzitetu „da istupi s radikalnijim merama otpora“.
Ovim se nastavlja moralni sunovrat pokreta koji je u decembru imao skoro plebiscitarnu podršku građana koji su u njemu videli preporoditeljsku snagu sposobnu i voljnu da uspostavi pravednije i poštenije odnose u politici i društvu. Brzo se, međutim, ispostavilo da je reč o obmani, a zbog studentskih protestnih blokada, mahom saobraćaja, i klime opšte nesigurnosti, ekonomija Srbije pretrpela je i trpi ogromnu štetu. Sada nam se preti „radikalnijim merama otpora“ – pišu studenti - „u formi koju univerzitet smatra adekvatnom“, i nema sumnje da nas čekaju uzbudljivi dani.
Rektor i većina dekana dokazali su se kao pokretači studentskih akcija iz senke, pa će i ovog puta naći „adekvatne forme“ koje će otežati život običnim građanima a privredu države pogoditi tamo gde je najviše boli...
Ali zašto studenti traže radikalizaciju? Kako su se uopšte našli na strani suprotnoj od one na kojoj je narod?
Kaže se da su, kad uđeš u pogrešan voz, sve stanice pogrešne. Blokaderi su zalutali na peronu onog trenutka kad nisu umeli da priznaju da je država ispunila njihova četiri zahteva.
Ponela ih je prividna lakoća uspeha. Nisu shvatili da je vlast zahteve ispunila jer su bili opravdani, da su promptna istraga i hapšenja, i objavljivanje dokumentacije, a potom i hapšenja odgovrnih za napade na učesnike protesta rezultat želje države da se vrši pravda, a ne posledica slabosti. Studentima se činilo da im je more do kolena dok su ih na svakom koraku pozdravljali aplauzima, hranili pitama i previjali im žuljeve. Stotine hiljada ljudi izlazile su na novosadske mostove, beogradsku Autokomandu, ceo centar Kragujevca, Niš... da im izraze podršku, javne ličnosti besramno su im se udvarale, odrasli ljudi kleli se da su pre ovih protesta živeli u neznanju i da su tek sada od studenata naučili šta su čast i ponos i pravda, a mediji Junajted grupe divili su im se, što rekao Radovan Treći, do imbecilnosti, zajedno sa onim što je pisao u Stokholm da im se odmah da Nobelova nagrada!
Pred takvom silom, em moralnom em brojčanom, činilo se da je pad Aleksandra Vučića s vlasti pitanje dana. Najkasnije do 15. marta. A onda je bilo šta je bilo, tj. nije bilo ništa. Cinici bi rekli da je ono što je proglašeno za „zvučni top“ bio samo veliki prdež u čabar blokadera!
Blokaderi su na svojoj strani imali zvane i nezvane savetnike, Dragana Đilasa, Proglas, i sve ostale koji su mislili da je posle svih onih sušnih godina na izborima i njih najzad bog pogledao, te će se nekako uspentrati na vlast preko studentskih leđa. Na drugoj strani, protiv sebe, blokaderi su imali Aleksandra Vučića, koji je imao i vlast i mudrost. I strpljenje, naravno, jer nije bilo lako ne nasesti ni na jednu od stotine i stotine provokacija. I opozicija i mediji Junajted grupe otvoreno su zazivali sukob blokadera i policije, po mogućstvu što krvaviji, računajući – mora se priznati: s pravom – da bi posle toga nastao opšti haos u državi. Iz kojeg bi, što je mnogo nesigurnija računica, profitirali oni.
Vučić je izbegao sve te njihove zamke, i u svojim javnim istupima argumentovano razotkrivao političku pozadinu delovanja blokadera i uticaj opozicionih partija i stranog faktora zainteresovanog za destabilizaciju Srbije, sve vreme ukazujući i na štetne posledice blokada. I vodeća stranka u zemlji, SNS, pokazala se ovog puta na visini zadatka – od njenog predsednika Miloša Vučevića, koji je demonstrirao visoku etičnost podnoseći ostavku na mesto premijera, do lokalnih organizacija, koje su disciplinovano istrpele sve napade na svoje članstvo. Sve to rezultiralo je kod građana dubljim razumevanjem političke situacije i, posledično, padom rejtinga blokadera među građanima.
Ono što se ranije tretiralo u komedijama i vicevima o Srbima, njihova podeljenost na partije od kojih se ne zna koja je nesposobnija, u slučaju aktuelnih studentskih protesta ispoljilo se u ozbiljnom vidu. Blokaderi su se od samog početka našli u žrvnju partikularnih stranačkih interesa i očigledno je da s time nisu umeli da se nose. Otvoren atak Dragana Đilasa i Proglasa i pokušaj da se preuzme vođstvo protesta u Novom Sadu, odbijen je, ali podzemni uticaji i pritisci na blokadere ni u jednom trenutku nisu prestajali. Setimo se samo izjave bivše rektorke BU Ivanke Popović da su studenti dosta uradili i da sada treba da ustupe mesto Proglasu! Ili informacije iznete na sastanku Mile Pajić i omladine PSG da se održavaju veze s Vojskom Srbije!
Poslednja serija pritisaka ove vrste odnosila se na „peti zahtev“, odnosno na ideju da blokaderi umesto kompromitovanih stranaka zatraže prelaznu vladu. Pri tome je svaka od stranaka imala svoje viđenje sastava takve vlade, za koju je predsednik Srbije jasno poručio da je neće biti.
Kad se ima na umu jasna i bolna činjenica da je ova školska godina skoro izvesno propala, a s njom i školarine, kirije i sve ono što plaćaju roditelji studenata, i na to doda napred izložena situacija, razumljivo je osipanje u redovima samih blokadera.
Oni što su ostali manjak članstva sada nastoje da nadokande viškom akcije. Otuda potreba za radikalizacijom.
I otuda pismo rektoru i njegovom kolegijumu, jer znaju da je za takav zahtev to prava adresa.
A voz je i dalje pogrešan i odavno je prošao poslednju stanicu, gde je još mogao da se uključi na pravi kolosek.