FAMOZNO: FAMA O KONTRABICIKLISTIMA
- pomislio sam: evo, koliko sutra će put Strazbura krenuti i Visoki Kontrabiciklisti s kontrapredstavkom.
Kontrabiciklisti zasad još nisu krenuli, što ne znači da neće krenuti, bilo bi zapravo presedan ako ne krenu, jer se Visoka Politička Strategija zasniva upravo na relativizaciji „ishitrenih“, pompeznih, nedovoljno promišljenih poteza opozicije, pukim kopiranjem istih. Setimo se samo komičnog javnog štrajka glađu Boškića Obradovića na basamacima Kozačke Narodne skupštine, momentalno neutralisanog još komičnijim (i besmislenijim) štrajkom glađu Visokih Gladnika, Martinovića i još nekolicine.
Visoko Carstvije se jedini put tokom ovih 12,5 godina našlo u poprilično nebranom grožđu onog momenta kad je protestna studentarija odustala od standardnih alatki srpske opozicije (kojoj bolje pristaje ime „nelojalna konkurencija“), dakle od višemesečnih kardio-šetnji ulaženja u prepičkavačke klinčeve s Visokim Verbalnim Bojovnicima i jurišanja na gradske kuće.
Protestna studentarija je još uvek velika tajna, velika gotovo kao Srbija, a istovremeno je i veliko čudo, jer na ovdašnjoj histeričnoj političkoj sceni, otkako pamtim - a pamtim podugo - nije bilo političkog gibanja bez preglasnog zasenjivanja prostote, obećanja bez krčmara i, uopšte, arlaukanja, vike i dreke.
Napred rečeno se odnosi na samozatajno misteriozno jezgro studentskih plenuma, koje ostaje gluvo na kritike i sugestije - što ne znači da ih ne uzima u obzir - što se uopšte ne može reći za saputnike studentske obojene revolucije, što će reći na poveliko šareno društvo koje poleti ko muva na govno na svako gibanje - svejedno da li je to Gazimestan ili petooktobarske demonstracije - koje u svakom gibanju vidi šansu za sebe i koje želi da svakom gibanju da svoj doprinos, pa posle... Ako ga se istorija seti, setila se, ako ne, oni su izvršili svoju dužnost.
U tom šarenom društvu saputnika svih revolucija, počev od antibirokratske, zaključno sa obojenom, ima novinara, šereta i društvenomrežnih vejača ovejane suštine, ali i univerzitetskih profesora, i svi oni udruženim snagama, mada svako za sebe, rade na karnevalizaciji jedne vrlo ozbiljne političke krize i po ko zna koji put po redu pokušavaju da Visoki Režim strmopizde zajebancijom i doskočicama, poput ćaćizacije svega i sviju koje/koji imaju veze s režimom.
Premeštanje naglaska s polupismenosti „ćaci“ sa prvog na drugi slog bila je dobra fora za dan ili dva, ali kad je postala politička filozofija, bilo je dovoljno da se Visoko Mesto slika u majici na kojoj piše „I ja sam ćaci“, pa da bude neutralisana, kao Boškićev gladni štrajk, Martinovićevim kontragladnim štrajkom. Zajebancija je sjajna stvar - prvi sam za nju - ali politika je samrtno ozbiljan posao. Ako se to brzo ne shvati, Đavo će odneti šalu.