"Nikada ne prestajem da učim, moj glas se razvija sa mnom" Džordžija Vilkinson za Kurir pred nastup u Beogradu u "Fantomu iz opere"
Operska diva Džordžija Vilkinson oživeće lik Kristin na sceni beogradskog Sava centra tokom devet izvođenja, od 22. do 29. aprila, i povesti publiku u mračni, zavodljivi svet pariske opere kroz jedno od najvoljenijih dela svetskog muzičkog teatra - "Fantom iz opere". U raskošnoj novoj produkciji slavnog mjuzikla Endrua Lojda Vebera mladi australijski sopran donosi emotivno snažnu i modernu verziju heroine koja se, razapeta između stvarnosti i iluzije, suočava sa sopstvenim strahovima, tugom i željom za slobodom. U ekskluzivnom razgovoru za Kurir, koji je vodila uoči nedavne premijere u Pragu, Vilkinsonova govori o tome kako je gradila svoju Kristin, koje je emocije proživljava kroz ulogu i kako se, uz podršku reditelja, ova verzija "Fantoma" oslobađa klišea i prikazuje junakinju kao aktivnu učesnicu, a ne samo žrtvu.
Koji trenutak smatrate prekretnicom u razvoju Kristin?
- Dok smo radili na predstavi i istraživali likove, mnogo smo pričali o pesmi "Wishing You Were Somehow Here Again" kao o ključnom trenutku za njen razvoj. To se dešava u drugom činu, otprilike na polovini, i predstavlja veliki momenat u kome ona pušta sve ono što je držala u sebi nakon očeve smrti. Mnogo tuge, bola, negativnih emocija... U toj pesmi dolazi do trenutka kada odlučuje - moram da nastavim da živim. Ne znači da zaboravlja svog oca, već da ga pušta - i nastavlja dalje. Mislim da tada pronalazi unutrašnju snagu i za mene je to njena prekretnica.
Ta scena vam je i najemotivnija?
- Mislim da jeste. Imam sreću što mi je otac još živ, ali kada igram tu scenu, trudim se da se stavim u Kristininu kožu i da osetim ono što bi ona tada osećala. I jeste veoma emotivna. Srceparajuće je izgubiti roditelja. I svako se s tim nosi na svoj način. Zato mislim da je to jedan od najemotivnijih trenutaka u čitavoj predstavi.
Smatrate li da je Kristin žrtva manipulacije ili aktivni učesnik u priči?
- Rekla bih da je pomalo i jedno i drugo. U našoj postavci reditelj Stiven Barlou se baš trudio da joj da više snage i da publici pokaže kako Kristin sama donosi odluke. Kod nas Fantom ne hipnotiše Kristin, niti je baca pod neki čarobni uticaj - ona je ta koja odlučuje, koja je znatiželjna, želi da sazna više i da istraži. Ali i dalje mislim da je Fantom manipulisao njome. Na neki način se pretvarao da je njen otac ili neko koga joj je otac poslao. Koristio je njenu tugu zbog očeve smrti kako bi došao do nje i naveo je da radi ono što on želi.
Kada biste mogli da razgovarate s Kristin, šta biste joj rekli?
- To je nezgodno pitanje. Zavisi u kom trenutku u priči bih razgovarala s njom. Ako bi to bilo na početku predstave, verovatno bih joj rekla da se kloni Fantoma, da ode negde drugde da radi, da ne ide s njim. Ona je na početku vrlo naivna i lako je vodi ono što Fantom govori. A da je sretnem na kraju priče, rekla bih joj da sam ponosna na nju - zbog snage i saosećanja koje je pokazala.
U Beogradu ćete nastupiti devet puta za sedam dana. Kako se prilagođavate napornom ritmu izvođenja predstava?
- Lik Kristin tumačimo Bridžet Kostelo i ja. Jedna drugoj smo alternacija. Takav vid nastupa ima svojih prednosti i mana. Meni lično je lakše kada igram svaki dan jer mi je telo stalno u formi - i fizički i glasovno. Ne hladim se toliko između nastupa. Ali dobra strana deljenja uloge je što imamo više vremena za odmor i za obilazak mesta na kojima igramo. Dok su ostali iscrpljeni od osam predstava nedeljno, mi nismo toliko jer igramo samo četiri. Na primer, večeras igram ja, što znači da će sutra igrati Bridžet.
Radili ste s brojnim svetski poznatim vokalnim pedagozima. Koji savet pamtite?
- Najvredniji savet koji sam dobila je da nikada ne prestanem da učim i da radim na sebi. Da ne pomislim u nekom trenutku: "Znam kako se peva, gotovo je." Jer kako stariš, tako ti se i glas menja. Moraš stalno da usavršavaš svoje veštine. Ako se opustiš i prestaneš da vežbaš, nećeš se prilagoditi tim promenama. Onda jednog dana shvatiš da ti nešto ne štima - glas ti zvuči drugačije, ne leži kako treba - a razlog je to što si zanemario rad na sebi.
Igrate i u mjuziklima i operama. Koji žanr vam je naporniji?
- Zanimljivo pitanje! Rekla bih da mjuzikl, u većini slučajeva, zahteva više fizičke aktivnosti - često moraš i da plešeš, ne uvek, ali često. Ne moraš nužno više da glumiš nego u operi, ali u operi često pevači samo stoje i pevaju, bez mnogo glume unutar same numere, dok je kod mjuzikla priča apsolutni prioritet - sve drugo je tu da podrži pripovedanje. Zato mi je teško da kažem šta je teže, ali svakako imaju vrlo različite zahteve.