PRED LEDENIM ZIDOM: Najstrašniji zvuk koji se može čuti na Zemlji je odlamanje sante od ledenog grebena! Lomljava dolazi iz ledenih dubina (FOTO)
Mesec dana sam putovao s kraja na kraj Grenlanda pre nekoliko godina, uz pomoć prijatelja, naučnika, koji je želeo da mu ne pominjem ime. Posle knjiga o Keniji i Sudanu, seo sam da ispišem svoja sećanja na ovo veličanstveno ostrvo, Inuite i glečere koji su mi zauvek ostali u srcu.
Najstrašniji zvuk koji se može čuti na Zemlji, tako su mi Inuiti opisali odlamanje sante od ledenog grebena. Lomljava dolazi iz ledenih dubina, ali se čini da dopire iz utrobe planete. Kao da se ne razdvaja led, već sama Zemljina kora. U ledu čame zarobljeni mehurići vazduha već milenijumima; odlamanjem i popuštanjem pritiska mehurići se oslobađaju uz potmuli prasak. Možda je to zvuk cepanja ledene duše...
Blago koje se topi
Prijatelji Inuiti su mi taj zvuk opisivali „kao da će Zemlja da prsne napola“. Tako se razdvajaju ledena deca od svog drevnog roditelja.
Čekale su zaleđene sante ko zna koliko hiljada godina da se osamostale i zaplove svojim putem. Naučnici tvrde da je prosečna starost leda najmanje četiri hiljade godina. Odvajanje od praroditelja - beskrajnog ledenog prostranstva, početak je kraja. U pitanju je možda koja godinica, trepet vremena u dugom trajanju, pre nego što postanu voda razlivena u okeanu. Ali otapaju se tako što poprimaju čudesne, zadivljujuće oblike, kao da žele da daju svoj nezaboravni doprinos lepoti sveta pre nego što nestanu.
Brodovi izgledaju kao svici koji se čas vide, a čas nestaju s horizonta, među santama koje ih nadvisuju barem deset puta. Beli medvedi u daljini love foke, a Inuiti vode turiste da posmatraju njihovo blago koje se topi.
„Tek nedavno su brodovi prvi put stigli do glečera Eki. Inuiti su smatrali da je sišao s uma svako ko bi se ka ovim predelima uputio samo da bi uživao u lepoti, jer rizikuje život. „Živi glečer“, kako ga zovu, zato što se sa njega stalno odvaljuju sante, mnogo češće nego sa drugih, velika je opasnost po brodove. Postoji bezbroj video-snimaka na internetu koji će ti slediti krv u žilama“, kaže mi naučnik.
Dok mu se približavamo, glečer izgleda kao malo ispupčenje na dalekoj pučini. Gromadna ledena litica visoka je dve stotine metara (naš brod nije ni petnaest), a dugačka skoro četiri i po kilometra! Na putovanjima se brzo i neposredno shvata koliko je sve relativno.
„Zamisli reku širine Dunava. Kada bi jedan njen deo zaledio i uspravio po širini i zatim postavio između dva vrha planine - to je zapravo glečer“, kaže mi naučnik. „A litica koju vidiš - to je ogroman zamrznuti vodopad, sa kojeg se svakih petnaestak minuta odlamaju komadine leda i sa velikom bukom stropoštavaju u more.“
„Upoznaj Eki! Napregni oči, zvuk ćeš svakako čuti“, čini rukom pokret kao da nas upoznaje.
Okean i nebo
Ledena litica još uvek izgleda kao tanka beličasta crta u daljini. More je spokojno, nema ni daška vetra. Kako se približavamo cilju, sve je više santi različitih veličina. Ponovo nas zadivljuju odnosi dimenzija: tek kada smo spazili drugi brod pokraj udaljene sante, shvatili smo da je led desetinama puta veći od nas. Pored santi mi smo kao Liliputanci pokraj Gulivera!
Okean i nebo su isto parče presavijenog plavičastog lista, a linija savijanja je glečer ka kojem idemo. Sve veći komadi leda udaraju o trup broda. Baš kao što je naučnik opisao pred polazak, ulazimo u more prekriveno mnoštvom belih figura. Sav led kao da je prošao kroz džinovski blender, kao da ga je spremao neki trapavi titan, priučeni koktel-majstor...
„Imamo sreće. Za nekoliko nedelja voda će promeniti agregatno stanje i formirati čvrst pokrivač, a tada čak ni mnogo moćniji ledolomci ovamo ne zalaze“, obaveštava nas kapetan broda i dodaje da je temperatura oko nule, što znači - veoma toplo. „Uskoro će biti minus dvadeset stepeni.“ Ali, naučnik mi objašnjava da je i to čak neobično visoka temperatura za ovu geografsku širinu.
Polako i uporno probijamo se do ledene litice, okrećemo joj se postrance, a onda kapetan isključuje motor broda, kako bi nam omogućio da čujemo samo zvuke prirode. Lednik se kruni i njegovi komadi se stropoštavaju u more uz prasak. Besprekorno ravna površina mora se tada podiže i pretvara u jedan veliki talas, koji nas diže i spušta kako mu se prohte. Sunce obasjava prednji zid glečera, pa je on svetlobeo, ali se tmurni oblaci poigravaju i razbacuju mnoštvo plavičastih nijansi po njemu i vodi. Čini se da je ceo spektar sveden na samo jednu boju - plavu, ali da nijansama plave nema broja.
Strah od sante
„Ako bi Eki uporedio sa oblakoderom, imao bi tridesetak spratova. Ispod vode je dvadesetak metara, a sto i osamdeset je visoka litica koju vidimo“, kaže mi naučnik.
Zapažam kaskadnu strukturu leda, koja podseća na osnovce kada ih učiteljica priprema za fotografisanje: najniži su u prvom redu, najviši u poslednjem. Litice koje su nam najbliže ujedno su i najniže, a mnogo više gromade su u drugom, trećem, petom redu. Sa njihovih vrhova već se mnogo toga odlomilo, pa su oštri kao krhotine polomljenog stakla. Na hiljade sitnih šiljaka je na vrhu Ekija, čije ime na inuitskom znači „ivica“.
Brod se probija kroz sitno okrunjene beličaste komadiće sve bliže glečeru. Pogledao sam iza krme i imao šta da vidim - otvorili smo nov, prazan plovni put! Led se razmakao tamo kuda smo prošli. Očekivao sam da će se odmah za nama i spojiti, ali umesto toga formirala se veoma duga zelena reka usred belog mora, koja će trajati barem pola sata dok je led ne savlada.
„Ovo ti je najopasnija aktivnost na Grenlandu“, saopštava mi u zao čas moj prijatelj naučnik. „Ako se odlomi ledena gromada, može da izazove pravi cunami i da nas zauvek pretvori u hranu za ribe, i to pasiranu. Ne bismo bili ni prvi ni poslednji koje je takav talas prevrnuo.“
Napeto posmatramo dugački beli zid, čekamo odlamanje. Želimo da ga vidimo, zato smo i došli, ali ga se i plašimo. Jedan pogrešan pogled znači da ćemo propustiti akciju, a jedna poveća santa može da nas nagna na plivanje s kitovima.
Zvuk putuje sporije i čuje se tek sekundu-dve pošto komad započne da se odlama; često do nas dopire kada je sva akcija već završena i na površini vode se samo vidi mesto koje je progutalo ledeni zalogaj. Nije lako prepoznati mesto u jednoličnom zidu na kojem se dešava odlamanje. Zato jedni drugima pomažemo, vičemo čim primetimo da led započinje da se kruni. Dva sata su prošla u zadivljujućim prizorima: želeo bih da ovde ostanem.
Veličanstven život
„Kada pritisak nadvlada, nastaju pukotine dugačke desetinama, možda i stotinama kilometara. Formiranje santi može da izazove snažan zemljotres, čak do pet stepeni Rihterove skale“, podučava me naučnik.
„Pogledaj crvene tačkice na onom grimizno-sivom brdu sa strane... To su kolibe u kojima može da se prenoći. Odatle možeš da prošetaš do glečera ili ledenog pokrivača“, kaže mi prijatelj.
Međutim, mi za to nemamo vremena. Dvoje turista koji su noć proveli kraj glečera pridružiće nam se, ali prvo se svi iskrcavamo kako bismo se poslužili u malom restoranu.
„Nema interneta, razgovarajte jedni sa drugima“, piše na ulaznim vratima.
„Ledeni pokrivač nad Grenlandom zapravo je najveće slatkovodno more na svetu, samo što je zaleđeno i postavljeno preko talasastog predela. Glečeri su reke koje teku sa tog mora, a one svake godine ubrzavaju svoj tok. Danas teku dvostruko brže nego pre dvadeset godina, i to najviše zabrinjava. Tek nedavno su moje kolege otkrile da u središtu ostrva, ispod večnog leda, postoji najduži kanjon na svetu, dugačak oko 750 kilometara. Ko zna da li će taj kanjon jednom postati ogromno jezero, ili će možda jedinstveno ostrvo podeliti na više delova? Ono što smo utvrdili jeste da su stene na dnu među najstarijim na planeti - nastale su pre tri miliona godina“, objašnjava nam beskrajno zanimljivu geologiju severnog predela.
„Da li si nekada razmišljao koliko je stara zemlja na kojoj živiš? Kako je nastala? Odgovori su veličanstveni.“ Upravo je takvo i ovo putovanje, takav je i život na ovom ostrvu satkan od muke, večite zime, ali i lepota polarnog Arktika, uprkos svemu - veličanstven.
Viktor Lazić