"Mogla si bolje da se udaš" Siromašni Rus bio jedina ljubav Desanke Maksimović, tražili su da zajedno počivaju, a evo zašto nisu imali dece
Desanka Maksimović je bila jedna od najpoznatijih srpskih pesnikinja, profesorka književnosti i članica Srpske akademije nauka i umetnosti. Desanka je utkala mnogo sopstvenih tuga, nedoumica i iskustava u svoje pesme, a svi dobro znaju njene stihove "Ne, nemoj mi prići! Hoću izdaleka da volim i želim oka tvoja dva. Jer sreća lepa samo dok se čeka, kad od sebe samo nagoveštaj da", Malo je poznato da je dugo pesnikinja tako i živela - čekajući ljubav i istinsku sreću u njoj.
Desanka je rođena 1898. godine kao najstarije od osmoro dece učitelja Mihaila i svešteničke ćerke Draginje Maksimović, a po ocu je bila potomak kneza Jovana Simića Bobovca. Bila je rodom iz Rabrovice kod Valjeva, a detinjstvo je provela u Brankovini, gde joj je otac premešten sa službom.
Zgrada škole u Brankovini koju je pohađala velika srpska pesnikinja postoji i dalje. Školu je 1833. godine podigao prota Mateja Nenadović od materijala koji je preostao od izgradnje crkve, pa se njome danas širi miris starog drveta. Preko puta škole je učiteljski dom u kojem su stanovali Desankini roditelji, oboje učitelji. Danas se tu nalazi Muzej Desanke Maksimović. U njemu se čuva deo nameštaja iz njene sobe. Na udobnoj sofi pisala je svoje besmrtne stihove. Tu je i njen skroman nakit: ogrlice i broševi od ruskog ćilibara. U staklenoj vitrini nalazi raznobojni vuneni prsluk koji je nosila na otkrivanju svog spomenika...
Desanka je posle završetka školovanja radila u Prvoj ženskoj realnoj gimnaziji, odnosno današnjoj Petoj beogradskoj gimnaziji. Baš u to vreme upoznala je čoveka svog života.
- Pozvali su me Rusi jednog dana da u njihovom klubu održim predavanje i pročitam nekoliko svojih pesama. Tu sam upoznala Sergeja. Da li je to bila ljubav na prvi pogled? Verovatno! Ali, sigurno, moja prva ljubav i prvi muškarac s kojim sam se poljubila. Bila sam već zrela devojka. Kasnije smo se zbližili - ispričala je jednom prilikom pesnikinja.
Kako je objasnila, zbog patrijarhalnog vaspitanja i obaveza prema porodici i mlađoj braći i sestrama, kao najstarija od njih, nije mogla da se posveti ovoj ljubavi.
- Nisam mogla odmah da se udam, jer još je bilo dece, koji nisu bili izvedeni na put. Sergeju sam objasnila da treba sačekati, jer moje nasleđene dužnosti moram do kraja ispuniti. Bio je plemenit čovek i shvatio me. Strpljivo je čekao dan kada smo se napokon venčali i zasnovali svoj dom - rekla je pre mnogo godina Desanka.
Sergej Slastikov Kalužanin bio je ruski emigrant, koji je kao mladi kadet u Prvom svetskom ratu zarobljen od strane turske vojske. Čudom je uspeo da se spase i pobegne u Beograd. Nakon mnogo muka i putovanja, na kraju se smestio u Beogradu, a strpljivo je čekao da Desanka bude spremna za brak. Konačno "da" rekla mu je 1933. godine, a on je potom završio glumačku školu. Ponuđeno mu je da radi u Skopskom teatru, što je on odbio jer je Desanka bila vezana za Beograd.
- Zaposlio se u izdavačkoj kući „Prosveta" kao prevodilac ruskog jezika. Za svog života preveo je četrnaest knjiga. Pisao je i pesme za decu, potpisujući se kao "Kalužanin". Bio je rodom iz Kaluge, šumovite oblasti blizu Moskve — pričala je Desanka.
Ona je u intervjuu za NIN otkrila da su mnogi verovali da je mogla "bolje da se uda" jer Sergeju nisu bili puni džepovi.
– Kada sam se udala za mog (pokojnog) supruga, neki ljudi su bili iznenađeni. Govorili su: "Vi ste se, gospođo Desanka, mogli i bolje udati. Mnogi su vas tražili i za vama uzdisali." Mogla sam, kažem. No, ja sam se udala za čoveka kojeg je moje srce tražilo, bez obzira na to što je bio siromašan. U njemu sam našla ono što sam želela... Je li tako?
Par nikada nije imao decu, ali Desanka je isticala da su njene pesme bila njena deca jer im se davala u potpunosti. Na pitanje da li žali što nema decu, odgovorila je:
– Ne! Ja sam iživela svoje materinstvo. Kao najstarija u roditeljskoj kući odgajila sam brojnu braću i sestre: od rođenja, stavljanja na nošu, pranja pelena... Brinula o njima sve dok nisu postali svoji ljudi. A kasnije, u braku, moj stvaralački rad me je celu ispunjavao. Kada bih napisala jednu pesmu, kao da sam tri deteta rodila. Toliko bih se istrošila. Ja sam se sva davala..." ispričala je velika pesnikinja u intervjuu Borislavu Gajiću ua NIN 22. maj 1992. godine.
Pesnikinja je mnogo pisala o ljubavi sa Sergejem:
"Poznala sam te kad sneg se topi,
topi, i duva vetar mlak.
Blizina proleća dušu mi opi,
opi, pa žudno udisah zrak.
S nežnošću gledah stopa ti trag,
trag po snegu belom;
i znadoh da ćeš biti mi drag,
drag u životu celom..."
Sergej je preminuo 1976. godine, a Desanka 1993. godine. Sahranjeni su jedno pored drugog. Desanka je želela da počiva na svojoj rodnoj grudi. U Brankovini, selu punom istorije, koje je toliko opevala. Njen grob je skroman i nalazi se u porti Crkve svetih Arhangela. Na njemu je bronzana ploča na kojoj piše ime sa godinom rođenja, kao i ime njenog supruga. Tu su i krst i replika ruske crkve.
"Na ovom svetom mestu počivaju velika srpska pesnikinja i njen muž. Nisu imali dece, ali su se zavetovali da zajedno počivaju. Ona nije smatrala sebe dostojnom da počiva kraj Nenadovića, koji su sahranjeni pored crkve, nego je želela da joj grob bude na ovom platou. Sergej je umro ranije, 1970. godine. Bio je sahranjen na Novom groblju u Beogradu, njegovi ostaci preneti su posle Desankine smrti", ispričao je za Russia Beyond starešina crkve, protojerej-stavrofor Dušan Patijarević.
Desanka je Sergeja toliko volela pa je često pisala stihove o njihovoj ljubavi:
"Svaka tvoja reč, u meni je do pesme porasla svaka tvoja reč.
Svaki tvoj dodir, u meni je do zagrljaja porastao svaki tvoj dodir.
Naš slučajni susret, u meni je do života porastao, naš slučajni susret.
Sve što mi se zbog tebe dogodilo, kao očarano živi u meni, i čini se, neće proći,
sve što mi se zbog tebe dogodilo.
I volela bih da te tek sada volim prvi put.
Volela bih da ne verujem da će mi srce za tobom proći kada budeš jednom otišao."
Bonus video: Pesnikinja se sa bolom seća "Oluje"