Nekad se verovalo da je batina iz raja izašla, a danas imamo mančmelou roditeljstvo! Psiholozi o novom roditeljskom stilu: Ovo svi radimo, a nije dobro!
Kada je reč o vaspitavanju dece, nekada se verovalo da je batina iz raja izašla, a današnji roditelji milenijalci su otišli u drugu krajnost i - postali mančmelou roditelji!
Deci ispunjavaju baš sve želje, opsesivno ih štite od bilo kakvog problema i frustracija i rade apsolutno sve kako se ne bi ni za trenutak osećali loše, a takvo "plišano" roditeljstvo je postalo globalni fenomen.
Stručnjaci kažu da ovakav prezaštićujući model vaspitavanja čini od dece osobe neotporne na svakodnevne izazove i podstiču kod njih egocentričnost.
- Došli smo do toga da prezaštićujemo decu, odnosno da ih lišavamo realnog života. U realnom životu postoje porazi, gubici, u realnom životu nije najvažnije biti najbolji učenik ili najbolje obučen. To nisu stvari koje čine čoveka kvalitetnom personom, već je socijalna inteligencija ta koja treba da se najviše boduje kada je ljudski život u pitanju - kaže za Kurir psihoterapeutkinja Marija Milenković.
Snalaženje u socijalnim situacijama kod dece savremenog doba je na jako niskom nivou, a razlog tome je, kaže naša sagovornica, upravo to što se deca lišavaju žive komunikacije, razmene iskustva i realnih, životnih gubitaka i padova.
- Roditelji prezaštićuju decu često iz dva razloga - prvo, jer ni oni sami ne umeju da se nose s problemima, a drugo, jer misle da će neka negativna životna okolnost ostaviti na decu duboke posledice. A suština je zapravo da dete treba da oseti i poraz i pobedu i da se prema njima jednako odnosi, ne u smislu da mu je svejedno, već da im bude izloženo i da ih jednako prihvata. Oni se vežbanjem na malim "padovima" pripremaju za veće životne izazove. Ukoliko ih tome ne izlažemo, oni postaju duboko frustrirani kada se prvi put susretnu s problemom, jer nisu imali priliku da dožive i prožive smrt bake i deke, osete slabu ocenu ili to što nisu prihvaćeni od neke grupe u školi - kaže Milenkovićeva i dodaje da se detetu dodeljuje status nedodirljivog:
- Postoje situacije i stvari gde se deca ne pitaju! Deca ne mogu da odlučuju o kućnom budžetu, gde će ići na more, do kada će ostajati napolje... Vrlo je važno da shvatamo na pravi način dečja prava, jer ona nisu samovolja ili tiranija dece. Dečja priroda vapi za ograničenjima.
Psiholog Dragica Mihajlović kaže da je razvoj tolerancije na frustracije jedan od osnovnih preduslova za razvoj ličnosti i normalno funkcionisanje ličnosti.
- Danas imamo taj sindrom malog kralja, koji potiče iz Kine iz vremena kada su imali pravo na jedno dete, pa su onda tom detetu sve udovoljavali i sve želje ispunjavali. Deluje kao da je dete danas produžena ruka za sve što mi nismo, što bismo želeli da budemo i kako bismo hteli da se predstavimo. Dete je mali kralj, a mi smo u njegovoj funkciji. A ono to zapravo ne traži. Dete voli granice, voli pravila, voli da čeka i da odlaže. Ne zna kako da se ponaša u situacijama kada mu je sve dozvoljeno. Nastavnici primećuju i da roditeljima ne sme ništa loše da se kaže o detetu, čak ni savet da bi dete možda moglo malo više da vežba čitanje. To sve za posledicu ima da su današnje generacije drugačije, imaju manje koncentracije, sebičniji su i manje samostalni - zaključuje ona.