Ispovest

Čupala je sondu i vrištala kada vidi hranu: Imala sam 18 godina i samo 33 kilograma, devojka s kojom sam se družila u bolnici, umrla je, mislila sam da ću i ja

Foto: Privatna Arhiva
Aleksandra Vujačić (19) iz Mladenovca u ispovesti za Kurir govori o patnji kroz koju je prošla i borbi protiv potencijalno smrtonosne bolesti, zbog koje je za godinu dana tri puta bila na bolničkom lečenju

Anoreksija mi je dijagnostikovana pre oko godinu dana. Od tada sam tri puta bila na bolničkom lečenju. Videla sam svašta. Jedna devojka s kojom sam se družila umrla je od te bolesti. Dugo je patila i - nije izdržala. Stavili su joj i sondu jer nije htela da jede, ali ona je to čupala. Vrištala bi kad vidi hranu, a počela sam i ja da radim isto. Izgubila sam ciklus, kosa mi je opadala... Kad bih se pogledala u ogledalo, počela sam da vidim njeno lice. Zvala se isto kao i ja...

Foto: Privatna Arhiva

Ovako Aleksandra Vujačić, devetnaestogodišnja devojka iz Mladenovca, za Kurir započinje priču o kojoj se malo priča. Anoreksija nervoza - poremećaj ishrane koji se karakteriše namernim gubitkom težine - ozbiljna je bolest od koje, prema najnovijem istraživanju Instituta za mentalno zdravlje, boluje 2,3 odsto mladih i koja, ako se ne leči, može dovesti do smrtnog ishoda.

Aleksandra je hranu počela da izbegava sa 15 godina. Tada je i upoznala svog prvog momka. Zaljubila se, ali roditelji nisu odobravali vezu. Branili su joj da se viđa s njim. U kući je i zbog drugih stvari već bilo napeto...

Foto: Privatna Arhiva

- Stalno je bila svađa, preselili smo se, živeli kao podstanari, otac je pio. Imala sam strah kad se povisi ton. Upala sam u tešku depresiju, iako tad i nisam znala šta je depresija. Razmišljala sam o samoubistvu, povređivala se. Žiletom sam pokušala da prerežem vene, nekoliko puta sam uzela i veću količinu lekova. Nedugo kasnije počelo i izgladnjivanje.

Imala je svega 33 kilograma kada je primljena u bolnicu Foto: Privatna Arhiva

Osećala se, kaže, kao da ne zaslužuje da jede. Po pet-šest dana je minimalno jela, onda bi taj ciklus prekinula, pa ponovo izgladnjivanje. Godinu dana je povraćala čim probudi. Sa 18 godina se udala za onog momka.

Svekrva ju je u maju prošle godine odvela u KBC "Dragiša Mišović" jer je primetila da nije dobro. Imala je svega 33 kilograma.

Ilustracija Foto: Profimedia

- Kad su videli u kakvom sam stanju, primili su me u bolnicu na lečenje - tri nedelje na odeljenju za pacijente s problemom ishrane. A onda još tri. Trenirali smo organizam da prihvati da jede. Meni su ti obroci, kao i svima, izgledali veliki. Bilo je teško gledati i ostale devojke kako se muče. Tu drugaricu što je umrla nikad neću prežaliti. Bila je i na infuzijama, dva puta i na intenzivnoj nezi, a onda su je prebacili u drugu bolnicu... Na odeljenju je bila i devojka koja je krala hranu s drugih spratova, pa onda povraćala.Ja sam plakala i tresla se kad vidim hranu, molila sam da me puste kući...

Pomoć postoji!

Broj 0800/309-309, opcija 1, nacionalna je SOS linija za prevenciju samoubistva. Radi 24 sata, sedam dana u nedelji, a na ovaj broj se javljaju lekari Klinike za psihijatrijske bolesti "Dr Laza Lazarević", koji pružaju pomoć osobama koje su u krizi i razmišljaju o suicidu, kao i njihovim porodicama i prijateljima. Takođe, u okviru projekta "Kako si" postoji nacionalna linija za pomoć adolescentima. Broj telefona je isti 0800/309-309, ali je opcija 3.

Ipak, terapija joj je prijala. Pored lekova, imali su i psihoterapiju, grupnu terapiju, psiho-drame... Mogli su da izađu za vikend, da prošetaju. Jedino što nisu mogli jeste da imaju hranu kod sebe. Izašla je iz bolnice sa 40 kilograma.

Aleksandra je krenula u teretanu i usvojila zdravije životne navike Foto: Privatna Arhiva

- Brak nije dugo potrajao. Raskinuli smo u decembru, opet sam upala u depresiju i smršala, pa sam ponovo primljena u bolnicu - kaže Aleksandra, koja je želela da ispriča svoje iskustvo kako bi podigla svest o ovom problemu i upozorila osobe koje prolaze kroz slične situacije da se ne predaju i da se bore:

Dovodi do atrofije mozga, pacijenti skloni suicidu

Ukoliko se anoreksija nervoza ne leči ili se ne leči na vreme, velika je opasnost da može imati hronični tok i dovesti do ozbiljnih oštećenja organa, sistema organa i do problema mentalnog zdravlja, u smislu izražene depresivnosti, opsesivno-kompulzivnog poremećaja, socijalne anksioznosti, napada panike, ponekad i psihotičnih epizoda, objašnjava dr Marija Đurović:

- Jedna od najčešćih posledica je gubitak ciklusa kod žena, a to znači ozbiljan pad rada endokrinog sistema. Može dovesti i do atrofije mozga, atrofije mišića, pa i srčanog, što za posledicu može imati usporen srčani rad i hipotenziju, a to može dovesti i do prestanka rada srca. Letalna može biti i hipoglikemija, od koje se potencijalno može upasti u komu. Ovi pacijenti su skloni i suicidu.

- I danas mislim da sam debela, ali taj osećaj nije tako intenzivan kao pre. Počela sam da jedem i krenula u teretanu. Idem na redovne preglede u bolnicu i na razgovore kod psihologa. Želim da znaju svi koji se bore sa anoreksijom da je, iako ova bolest jeste strašna, važno da veruju u sebe i da istraju!

Foto: Privatna Arhiva

Dr Marija Đurović, psihijatar: Lečila sam devojku sa samo 22 kilograma

Anoreksija nervoza je teška psihijatrijska bolest koja se javlja u populaciji mladih osoba, najčešće u periodu rane ili srednje adolescencije, a poslednjih godine sve češće u uzrastu od 12, 13 godina, kaže za Kurir prim. dr Marija Đurović, psihijatar u KBC "Dr Dragiša Mišović":

- Uglavnom se javlja kod ženske populacije. Zabrinjavajuće je to što je kod anoreksije velika smrtnost - kreće se i do 15 odsto. Simptomi su strah od hrane, strah od debljine, unošenje jako malih količina hrane, izbacivanje velikog broja namirnica, preterana fizička aktivnost, kod nekih pacijenata i povraćanje. Uzroci mogu biti biološki i genetski, kao i interpersonalni - odnosi s ljudima, porodični odnosi... Kod osoba obolelih od anoreksije je često primetan perfekcionizam, često imaju neke karakteristike opsesivno-kompulzivnog spektra, a jako često su i pre nastanka bolesti to bila deca koja su bila dobra, uzorna, poslušna, dobri đaci, pa je odbijanje hrane neki njihov prvi veći bunt.

Lečenje se, u zavisnosti od telesne mase i stanja pacijenta, obavlja ambulantno ili u bolnici.

- U lečenju koristimo farmakoterapiju i psihoterapiju, koristimo pomoć nutricionista, kao i drugih stručnjaka, poput endokrinologa, kardiologa, pedijatra, ukoliko ima potrebe.

Pacijentkinja s najmanje kilograma koju je lečila imala je svega 22 kilograma.

- Imala je tada 15-16 godina. Ona je, srećom, sad zdrava, završila je fakultet, radi...

Naglašava da što se ranije krene s lečenjem, što je osoba mlađa i što porodica više učestvuje, to su bolje šanse za oporavak:

- Roditelji moraju da shvate koliko je ovo ozbiljna bolest. Moraju shvatiti da to nije hir, nije adolescentni bunt i da ne treba pomoć da traže na internetu. Vrlo je važno da lečenje obavljaju stručnjaci sa iskustvom.