“Zločinac nisam” Princip se nikada nije pokajao zbog ubistva Ferdinanda, skončao je u najgorim mukama, a ono što je krvlju napisao u tamnici izaziva jezu
Gavrilo Princip je sigurno jedna od svetski najpoznatijih ličnosti srpske istorije. Međutim, o njemu se u srpskoj kulturi, nažalost, malo govori i malo zna. Ovaj ćutljivi vidovdanski heroj, krupnih, plavih očiju i neverovatne mentalne snage, ostao je možda i najveći simbol borbe za slobodu Srba i drugih slovenskih naroda i upisao se u večnost.
Princip je rođen u zaseoku Obljaj kod Bosanskog Grahova 25. jula 1895. godine u Bosni i Hercegovini, koja je zvanično pripadala Osmanskom carstvu, ali je od 1878. bila pod okupacijom Austrougarske monarhije. Bio je drugo od devetoro dece, od kojih je šestoro umrlo u ranom detinjstvu. Preživeli su samo stariji brat Jovo, zatim Gavrilo i najmlađi Nikola.
Gavrilov otac Petar Princip, poznat kao Pepo, se kao tridesetogodišnjak oženio sedamnaestogodišnjom Marijom Marić iz Malog Obalja, koja je Gavrila želela da nazove po svom pokojnom bratu Špiri, ali je na insistiranje lokalnog sveštenika dobio ime po arhangelu Gavrilu, tvrdeći da će mu ime svetitelja, na čiji je dan rođen, pomoći da preživi.
Principi su bili pravoslavni Srbi. Vodili su poreklo iz Grahova u Crnoj Gori i prezivali se Jovićevići, a onda su se početkom 18. veka preselili u selo Polače kod Knina. Tu su promenili prezime u Čeko. Prema predanju, do toga je došlo jer su, radeći u turskoj službi, kao graničari sačekivali prolaznike. Porodica Čeko je promenila prezime u Princip, koje potiče od pretka Todora, naočitog čoveka koji je na belom konju u raskošnoj srpskoj narodnoj nošnji dolazio u Knin. Titlu princepsa nosili su carevi u Rimskom carstvu, pa je korelacija jasna.
Roditelji Gavrila bavili su se zemljoradnjom. Bili su siromašni i često tlačeni od velikih muslimanskih zemljoposednika, kojima su kao kmetovi bili primorani da daju trećinu svih prihoda. Zbog toga je Petar morao da radi i dodatne poslove da prehrani porodicu. On je u mladosti učestvovao u Nevesinjskoj puški - ustanku Srba u Hercegovini protiv turske vlasti 1875. godine, koji su podržale Kneževina Srbija i Kneževina Crna Gora.
Gavrilo je 1903. godine, kada je imao 8 godina, upisao osnovnu školu uprkos očevom protivljenju. Bio je odličan đak, zbog čega ga je direktor škole nagradio zbirkom srpske epske poezije. Godine 1908, kada je napunio 13 godina, preselio se u Sarajevo, gde je njegov stariji brat Jovan nameravao da ga upiše u austrougarsku vojnu školu. Međutim, ipak se predomislio nakon što ga je prijatelj posavetovao da brata ne pravi „krvnikom sopstvenog naroda”, pa je umesto vojne, Gavrilo upisao trgovačku školu.
Iste te 1908, Austrougarska monarhija protivpravno je izvršila aneksiju Bosne i Hercegovine čime je izazvala proteste Srba, koji su ovaj akt dobro shvatili kao udar na njihovu težnju za slobodom i pripajanjem matici Srbiji, koja je zauzela protestni stav protiv ovog nezakonitog čina. Austrougarska je, kao evropska sila i hegemon, jedini prostor ka širenju svoje teritorije videla Balkansko poluostrvo, a Kraljevina Srbija bila je jedina smetnja tome. Aneksiona kriza smatra se uvodom u Prvi svetski rat.
Austrougarska vlast u Bosni bila je nasilna, asmiliatorska, kolonijalna i imperijalistička. Sve đačke organizacije, osim jedne katoličke, bile su zabranjene pod pretnjom izbacivanja učenika iz škole. Posle aneksije 1908. nicale su tajne revolucionarne đačke organizacije protiv okupatora. Nakon tri godine školovanja, Gavrilo se iz trgovačke škole prebacio u lokalnu gimnaziju, gde je počeo da se interesuje za politički rad, pa je još kao dečak učestvovao u demonstracijama. Godine 1910, kada je imao samo 15 godina, otišao je da oda počast Bogdanu Žerajiću, srpskom revolucionaru koji je pokušao da izvrši atentat na Marijana Varešanina, austrougarskog guvernera Bosne i Hercegovine. Pošto je atentat bio neuspešan, izvršio je samoubistvo pre nego što je uhvaćen da bi sprečio svaku mogućnost istrage.
Gavrilo se pridružio Mladoj Bosni 1911. godine, tajnom revolucionarnom pokretu koji se zalagao za okončanje austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine i njeno pripajanje susednoj Srbiji zajedno sa drugim južnoslovenskim teritorijama. Srpski i jugoslovenski nobelovac Ivo Andrić bio je prvi predsednik „Srpsko-hrvatske napredne omladine” koja je činila duhovno i revolucionarno jezgro „Mlade Bosne”.
Godine 1912, Princip je zajedno sa ostalim drugovima izbačen iz škole zbog učešća u demonstracijama protiv austrougarskih vlasti. U Tuzli je položio ispit za četvrti razred gimnazije, a u maju 1912. peške je krenuo za Beograd, kako bi nastavio školovanje. Prema predanju, prilikom prelaska granice i stupanja na tlo Srbije, pao je na kolena i poljubio zemlju. Upisao se u Prvu beogradsku gimnaziju, koja se nalazila u Domu Svetog Save, u Dušanovoj ulici. Dobrovoljno se pridružio srpskim četničkim odredima koji su se borili protiv Osmanlija, pod vođstvom majora Vojislava Tankosića, koji je bio pripadnik „Crne ruke”, tajnog pokreta koji je imao za cilj ujedinjenje svih južnoslovenskih zemalja, a koji je sarađivao sa „Mladom Bosnom”.
Gavrilo se u Beogradu dosta namučio. Brat i otac su mu slali novac, međutim morao je dodatno da radi da bi se školovao i preživeo. Morao je često da menja stanove, pa je živeo u Sarajevskoj, Bosanskoj (danas Ulica „Gavrila Principa”), Brankovoj, Carice Milice, Lominoj ulici. Pomagao je drugovima koliko je mogao, i redovno se sastajao sa zemljacima.
Te 1912. godine počeo je Prvi balkanski rat, koji je bio rat za oslobođenje Stare Srbije (prostor Kosova i Metohije, Raške oblasti, severa današnje Albanije i Severne Makedonije) i konačno proterivanje Turaka sa Balkana posle viševekovne okupacije. Gavrilo Princip, kao i mnogo Srba iz Bosne, odmah se prijavio kao dobrovoljac, međutim odbijen je jer je bio nizak i slab i ustanovljeno je da je nesposoban za rat. To ga je jako pogodilo, pa je pokušao da se prijavi kao dobrovoljac i za Drugi balkanski rat, ali ponovo je odbijen.
U narednom periodu je učio, spremao ispite i živeo na relaciji Sarajevo - Beograd. Vreme je provodio sa istomišljenicima, pa je jednom prilikom upoznao kapetana Živojina Žiku Rafajlovića, jednog od osnivača Srpskog četničkog pokreta, koji je bio usko povezan sa Crnom rukom. Rafajlović je poslao Gavrila u četnički kamp za obuku u Vranju, na jugu Srbije, gde su ga podučavali korišćenju oružja, kao i još petnaest drugih članova Mlade Bosne.
Posle uspeha Srbije i Crne Gore u balkanskim ratovima, kojima je prostor Stare Srbije u potpunosti oslobođen od Turaka, u proleće 1913. godine odnosi između Austrougarske i Srbije su se zaoštrili. Srbija je ojačala i proširila svoju teritoriju, a izlaskom na more mogla je da ugrozi strateške interese Austrougarske na Jadranu. Okupacioni namesnik u Bosni i Hercegovini, general Oskar Poćorek, poznat po svojoj netrepeljivosti prema Srbima i izjavama da Austrougarska neće imati mira dok Srbiju ne baci na kolena, 2. maja 1913. godine proglasio je vanredno stanje, raspustio Sabor i suspendovao građanske sudove, zabranio gotovo sva srpska udruženja i uzeo u svoje ruke upravljanje svim školama u Bosni i Hercegovini.
Već tada je odlučeno da Srbija mora vojno da se porazi, jer predstavlja veliku smetnju interesima Austrougarske, koja se ubrzano naoružavala i spremala za napad. Cilj demonstracija sile bio je plašenje Srba, pa je za jun 1914. godina bila planirana vojna vežba u okolini Sarajeva. Car Franc Jozef naredio je svom sinu, prestolonasledniku i nadvojvodi Francu Ferdinandu da izvrši inspekciju vojnih manevara u Bosni i Hercegovini zakazanih za Vidovdan 15/28. juna 1914. godine. Pojavljivanje okupatora u Sarajevu na Vidovdan predstavljalo je veliku provokaciju.
Najbolji prijatelj Gavrila Principa bio je Danilo Ilić, Sarajlija koji je jedno vreme provodio u Beogradu, gde je radio kao urednik i novinar. Tamo se povezao sa pripadnicima Crne ruke i krajem 1913. godine se sastao sa Dragutinom Dimitrijevićem Apisom, vođom ove organizacije. Dvadesettrogodišnji Danilo, sada i sam član Crne ruke, Apisu izlaže svoje mišljenje o potrebi za konkretnijim akcijama protiv austrougarske vladavine u Bosni. Apisu se Danilova inicijativa svidela, jer je ubrzo sazvan sastanak u Toulouseu, u Francuskoj.
Na taj sastanak u Toulouseu, početkom 1914. godine, bio je pozvan još jedan član Crne ruke, Muhamed Mehmedbašić. Na sastanku se raspravljalo o raznim varijantama eventualnog napada na austrougarsku vlast u Bosni. U obzir je dolazio i Franc Ferdinand, ali je na kraju odlučeno da meta napada ipak bude general Oskar Poćorek. Taj plan je osmislio Vladimir Gaćinović, glavni ideolog Mlade Bosne. Za izvršenje zadatka izabran je upravo Muhamed Mehmedbašić.
Kada se Muhamed vratio u Sarajevo, Danilo Ilić ga je pozvao na sastanak u Mostar i rekao mu da je Apis odlučio da otkaže atentat na Poćoreka posle najave dolaska Franca Ferdinanda u Sarajevo, koji je mnogo važnija meta.
Pripreme za Sarajevski atentat su trajale nekoliko meseci. Gavrilo Princip u to vreme živi u Beogradu, kao i još dvojica članova Mlade Bosne – Trifun Trifko Grabež i Nedeljko Čabrinović. Oni će tajnim kanalima biti prebačeni u Bosnu, kako njihov prelazak granice ne bi bio službeno zabeležen.
Major Tankosić, Apisova desna ruka, bio je zadužen za nabavku oružja, koje će atentatorima dostaviti preko svojih kolega Milana Ciganovića i Miška Jovanovića. Ciganović je bio istaknuti operativac Crne ruke, koji je živeo u Beogradu, a inače je bio iz istog kraja kao i Gavrilo Princip. Jovanović je bio ugledni tuzlanski biznismen, takođe član Crne ruke. Oružje je iz Tuzle u Sarajevo tajno preneo Danilo Ilić.
Osim bombi i pištolja, tu su bile i bočice s otrovom, koji je svaki zavernik trebalo da popije ako budu uhvaćen. Noć pre atentata, Ilić je grupi mladića podelio oružje. Do tog momenta, neki od njih se nisu ni poznavali. Sve je držano u strogoj tajnosti. Ilić ih je ujutro rasporedio po ruti kojom će se svečana povorka kretati.
Osim Ilića, koji je bio organizator atentata, planirano je da ukupno bude šest atentatora: Trifko Grabež, Vaso Čubrilović, Nedeljko Čabrinović, Gavrilo Princip, Muhamed Mehmedbašić i Cvjetko Popović. Naravno, krug svih onih koji su bili upetljani u Sarajevski atentat je bio mnogo širi.
Pogledajte u galeriji kako je izgledala poseta Franca Ferdinanda Sarajevu:
Sofija i Franc Ferdinand su u Sarajevo stigli 25.06.1914. godine. Doputovali su odvojeno. Odseli su na Ilidži, u tada vrlo modernom i luksuznom Hotelu Bosna. Samo za njih, jedan deo tih odaja je preuređen u kapelicu. Sve je bilo na kraljevskom nivou i podređeno njima.
Neformalno su odlazili i do grada, obilazeći radnje, hvaleći se toplim dočekom od strane lokalnog stanovništva. Tri dana kasnije, na Vidovdan, par je ujutro doputovao od Ilidže do glavne železničke stanice. Tamo ih je dočekao guverner Oskar Poćorek, zajedno sa gradonačelnikom, načelnikom policije, i šefom obezbeđenja.
Prema ranije utvrđenom planu, kolona od šest automobila prvo je svratila do kasarni, kako bi Franc Ferdinand nakratko obišao vojsku. Potom su se zaputili u pravcu Vijećnice, lagano vozeći ulicom uz Miljacku. Sofija i Franc Ferdinand su se nalazili u sportskom kabrioletu. Društvo su im pravili Poćorek i potporučnik Franc fon Harač, zadužen za njihovu sigurnost i vlasnik auta. Vozač je bio Leopold Lojka. Šestorica mladih atentatora, stopljenih s okupljenom masom, strateški su raspoređeni po unapred najavljenoj ruti. Probijajući se kroz narod, Danilo Ilić ih je obilazio jednog po jednog i upućivao im reči ohrabrenja.
Prvi u nizu je bio Muhamed Mehmedbašić, u blizini mosta Ćumurija. Kada se kolona približila, on se ukočio od straha i nije uspeo da deluje. Isto je bilo i s Vasom Čubrilovićem. Ali, Nedeljko Čabrinović, treći u tom nizu kod Ćumurije, uspeo je da aktivira bombu i baci je na automobil u kojem se nalazio Franc Ferdinand. Međutim, bomba se odbila od tog auta i pala pod točkove onoga iza njega, kada je i eksplodirala.
Pogledajte u galeriji kako izgleda automobil kojim su se vozili Franc Ferdinand i Sofija Duke prilikom izvršenja atentata:
Začuvši eksploziju, automobili na čelu kolone su naglo ubrzali prema Vijećnici. Projurili su pored Cvjetka Popovića, Gavrila Principa i Trifuna Grabeža. U Vijećnici je održan svečani prijem. Na prijemu je načelnik policije predložio Francu Ferdinandu da prekine posetu i napusti Sarajevo, ali je ovaj to odbio, smatrajući da je najgore već prošlo. Krajnje nepromišljeno je odlučio da nastavi obilazak.
Kako bi izbegli veliki broj ljudi na ulicama grada, a tako i smanjili rizik od eventualnih novih napada, Poćorek je odlučio da kolona ne ide planiranom rutom, već da koriste Apelovu obalu, kojom su i došli do Vijećnice. Iz nekog razloga, ta informacija o promeni puta nije stigla do vozača. Zato su se držali ranije utvrđene rute: sa Apelove obale su skrenuli desno, u Ulicu Franje Josipa, prekoputa Latinske ćuprije. Čim je to primetio, Poćorek je povikao: „Stop! Pogrešan smer! Moramo se vratiti nazad i nastaviti Apelovom obalom!” Kada je shvatio da je pogrešio, vozač je zakočio i počeo da da ide unazad. Dok je to radio, motor je stao, a Gavrilo je iskoristio trenutak, koji je stajao ispred zgrade današnjeg „Muzeja Sarajeva 1878 - 1918", na trotoaru. Ugledavši kolonu u zastoju, munjevito je reagovao - izvadio je pištolj i zapucao. Prvi metak je pogodio Franca Ferdinanda u vrat, a drugi Sofiju u stomak, koja je odmah izgubila svest. Metak koji je pogodio Sofiju bio je namenjen Oskaru Poćoreku.
Pogledajte u galeriji ilustracije Sarajevskog atentata u svetskim novinama:
Automobil je jurio prema Poćorekovoj rezidenciji, koja se nalazila preko puta reke, gde je ranjenom paru trebalo da bude pružena medicinska pomoć. Fon Harač je u vožnji stezao kragnu oko vrata nadvojvode, u pokušaju da zaustavi krvarenje. Ferdinand je samo ponavljao „Nije mi ništa.” Ubrzo je izgubio svest. Pretpostavlja se da je Sofija umrla pre nego što su i došli do odredišta. Franc Ferdinand je umro desetak minuta nakon nje, nešto iza 11 sati pre podne.
Gavrilo Princip je odmah posle atentata pokušao da izvrši samoubistvo. Uperio je pištolj sebi u glavu, ali su ga okupljeni prolaznici uhvatili, oduzeli mu oružje i počeli da ga tuku. Ubrzo ga je uhvatila policija, koja ga je usput već pretučenog tukla, i odvela u policijsku gradu, gde je podvrgnut ispitivanju. Policija je pohapsila i sve ukućane sa kojima su atentatori živeli, njihove prijatelje, ljude koji su se tih dana nalazili u njihovoj blizini ili sa njima razgovarali. Stoga je broj uhapšenih zbog atentata, koji su se našli u zgradi policije, stalno uvećavao.
Osim Mehmedbašića, koji je preko Crne Gore uspeo da pobegne u Srbiju, svi atentatori su bili pohvatani, uključujući i neke od pomagača. Svi su bili optuženi za veleizdaju, a maksimalna kazna za taj zločin je bila smrt. Po tadašnjem zakonu, ona je mogla da bude izvršena samo nad punoletnim licima, to jest onima koji nisu bili mlađi od dvadeset godina. Danilo Ilić je imao 23 godine, ali su ostali imali manje od dvadeset: Princip 19, Čubrilović 17, Popović 18…
Dok se sa jedne strane vodila istraga zbog ubistva prestolonaslednika, u narednim danima je izvršen opšti linč na Srbe u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, a posebno u Sarajevu. Pogrom Srba i demonstracije je lično organizovao i podsticao Oskar Poćorek. Policija je za prvih 48 časova samo u Sarajevu pohapsila preko dvesta najviđenijih Srba, pretresane su i pljačkane srpske kuće, obijani, pljačkani i razbijani dućani, pretresana uredništva novina i zabranjen izlazak svih srpskih listova, uništavani su čak i grobovi i crkve. Ivo Andrić je nasilje u Sarajevu nazvao „sarajevskim ludilom mržnje”. Za vreme opsadnog stanja bile su prekinute komunikacije, pa su prvih dana u Srbiju informacije o ovim događajima stizale samo preko Beča.
Pogledajte u galeriji autentične fotografije divljačkog uništavanja imovine Srba u Sarajevu posle atentata:
Gotovo od samog početka, glavne optužbe iz Beča išle na račun Kraljevine Srbije i njene vlade. Međutim, Čabrinović i Princip u prvim danima istrage nisu priznali ništa što bi teretilo zvanične vlasti u Srbiji, a to se potvrdilo i za vreme suđenja. Optuženi su u istražnom postupku izjavili da su samostalno došli na ideju o atentatu. Ipak, atentat je iskorišćen kao povod da se uputi ultimatum Srbiji, u kojem je u deset tačaka Austrougarska iznela svoje zahteve. Srpska vlada je uslovno prihvatila sve zahteve iz ultimatuma, sem zahteva koji su direktno narušavali suverenitet Kraljevine, a koje nijedna zemlja ne bi prihvatila. Ti zahtevi podrazumevali su prihvatanje da austrougarski policijski organi učestvuju u suzbijanju subverzivnih delatnosti protiv Austrougarske na teritoriji Srbije i mešanje austrougarskih organa u sudski postupak, što bi predstavljalo direktno narušavanje suvereniteta i nezavisnosti.
Nikola Pašić, predsednik vlade Kraljevine Srbije, dva dana posle slanja ultimatuma odneo je odgovor austrougarskom poslaniku, koji je istog dana napustio Beograd, najavivši prekid diplomatskih odnosa. Išlo se na to da Srbija odbije ultimatum.
Pogledajte u galeriji fotografije sprovoda i izloženih tela Franca Ferdinanda i Sofije Duke posle atentata:
Guverner BiH Oskar Poćorek pisao je austrougarskom ministru Leonu Bilinskom u Beču godinu dana pre atentata, 28. maja 1913: „Moramo kao svoj glavni zadatak videti u tome da se za nekoliko godina sistematski spremamo za jedan neminovan veliki rat koji će biti vođen u do krajnosti teškim prilikama.”
Austrougarske vlasti su se već neko vreme spremale za Veliki rat, a u tim uslovima razmatralo se kako: „da se Srbija načini bezopasnom na taj način što bi se sjedinila s monarhijom bar u obliku jedne trgovinske, carinske i vojne konvencije, mora se bezuslovno računati s tim da će se ta država u svakom budućem ratu boriti kao otvoren i ogorčen protivnik na strani naših ostalih neprijatelja.”
Suđenje atentatorima je održano od 12. do 23. oktobra, dok je izricanje presude i kazni objavljeno 28. oktobra 1914. godine.
Optuženo je njih 25, većinom maloletnih Srba. Posebno se vodilo računa o tome da se izostave delovi iz kojih se videlo da su Gavrilo Princip i njegovi drugovi sami došli na ideju o atentatu, zatim pominjanje namere Franca Ferdinanda da uključi i teritorije Srbije i Crne Gore u Austrougarsku monarhiju, a pitanje Srba rešava kao svoje unutrašnje pitanje, kao i težak položaj stanovništva u Bosni, o čemu su optuženi govorili na sudu.
Rasprava je započela time što je predsedavajući prozivao, jednog po jednog optuženog i postavljao im pitanja o ličnim podacima. Gavrilo Princip je prozvan prvi:
- Koliko imate godina?
- Devetnaest sam godina navršio do atentata.
- Kojeg ste dana rođeni?
- Trinaestog jula 1894.
- Odakle ste rodom?
- Iz Grahova, selo Obljaj.
- Gde ste učili?
- Gimnaziju u Beogradu VIII razred.
- Koje ste vere?
- Srpsko-pravoslavne.
Drugog dana suđenja, 13. oktobra, nastavili su da ga ispituju. Na pitanje da li se oseća krivim, odgovorio je:
„Zločinac nisam, jer sam uklonio onoga koji je činio zlo. Mislio sam dobro.”
Za Sofiju Hotek, Gavrilo je izjavio da nije imao nameru da je ubije, pošto je posle prestolonaslednika nišanio u Poćoreka. Pošto je pucao, nije znao koga je uspeo da pogodi, ni koliko je metaka ispalio, a policajci su ga zgrabili kada je pokušao da se ubije. Glavni razlog atentata bio je taj što narod trpi:
„Što je potpuno osiromašio, što ga smatraju stokom. Seljak je osirotio, upropastili su ga potpuno. Ja sam seoski sin i znam kako je na selu. Zato sam htio da se osvetim i nije mi žao.”
Izjavio je da je posebno srpski narod bio u teškom položaju, da je prestolonaslednika smatrao neprijateljem Slovena, koji bi svojim merama sprečio njihovo ujedinjenje.
Pogledajte u galeriji fotografije krvave odeće Franca Ferdinanda i oružja atentatora izloženih u Vojnom muzeju u Beču:
Presuda za prvih dvadeset i pet optuženih, doneta je 28. oktobra 1914, pet dana nakon glavne rasprave. Princip je osuđen na dvadeset godina teške tamnice, pooštrene jednomesečnim postom, uz poseban nalog da svakog 28. juna u godini, sedi u samici, na tvrdom ležaju i u mračnoj sobi. Kaznu je služio u tadašnjem vojnom zatvoru u Terezinu, u današnjoj Češkoj, gde su ga pod jakom stražom dovezli početkom decembra 1914, zajedno sa Nedeljkom Čabrinovićem i Trifkom Grabežom. U tamnicama su boravili u neljudskim uslovima. Desetorica zaverenika prebačenu su u Zenicu, najveći zatvor u Bosni i Hercegovini.
Princip, Čabrinović i Grabež napustili su Sarajevo 2. decembra 1914. U njihovoj pratnji bio je jedan žandarm iz Bosne, po narodnosti Srbin, koji je posle rata opisao taj put. Mada neke delove te priče treba primiti s rezervom, ona ipak daje atmosferu prebacivanja. U pratnji su bila četiri žandarma, i atentatori su bili lancima vezani za svoja sedišta u specijalnom vagonu s navučenim zavesama. Glavni stražar bio je nemački narednik po imenu Hutner koji je atentatorima preneo vest o novoj uspešnoj ofanzivi generala Poćoreka protiv Srbije, čija je 5. armija ušla u Beograd u isto vreme kad su Princip i njegova dva saučesnika sprovedeni u Terezin, piše Princip.info.
Prema priči žandarma, koji je bio Srbin, Princip je odgovorio: „Srbija može biti okupirana, ali ne i pobjeđena; Srbija će jednog dana stvoriti Jugoslaviju, majku svih Južnih Slovena“. Hutneru se ovaj odgovor nije svideo i upitao je Principa da li mu je žao što će svoje kosti ostaviti u tamnici. Princip se samo nasmešio i odmahnuo rukom, rekavši da je na to računao. Hutner je, takođe, upitao Principa zašto je ubio nadvojvotkinju, majku troje dece, a ovaj mu je odgovorio: „Ko bi ubio majku između djece? Znam ja šta je majka djeci, jer je i ja imam. Slučaj je htio da se tako dogodi. Zrno ne ide uvijek kuda čovjek želi, i nju sam prvo pogodio. Nasloniše se jedno na drugo. On je kriv što je htio zarobiti i uništiti cio naš narod i sve Slovene.“
Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine je 8. februara 1815. godine tražila da se i ostali zatvorenici prebace u zatvore van Bosne i Hercegovine. Zahtev je prihvaćen, pa su 2. marta Kranjčević, Đukić i Stjepanović prebačeni u Terezin, dok su Vaso Čubrilović, Kerović otac i sin, Milović i Popović poslati u Meleredorf, vojni zatvor u blizini Beča.
Princip je bio u samici. Prema propisima austrijskih vojnih zatvora, svaki osuđenik morao je da bude okovan okovima teškim deset kilograma. Dobijali su malo hrane, a Principu je bilo dozvoljeno da šeta dvorištem sam pola sata posle svih drugih zatvorenika. Ćelije nisu zagrevane i voda u bokalima se smrzavala svake noći. Na dan 27. februara 1916. sarajevski list „Hrvatski dnevnik“ naveo je reči jednog austrijskog činovnika koji je tvrdio da je Princip teško bolestan i da boluje od tuberkuloze kostiju. Opisao ga je kao čoveka upalih grudi, očiju duboko utisnutih u očne duplje, potpuno iznurenog i na izmaku snage.
Dr Martin Pepenhajm, poznati psihijatar i profesor Bečkog univerziteta, boravio je u Terezinu kao vojni obveznik i razgovarao sa Principom nekoliko puta. Razgovor s početka 1916. je opisao:
„U samici vrlo rđavo, bez knjiga, ničega za čitanje, ni s kim saobraćaja. Naviknut da uvek čita, najviše pati zbog toga što ne može da čita. Spava najviše 4 sata noću. Sanja mnogo. Lepe snove. O životu, o ljubavi, ne nemirne. Misli o svemu, naročito o odnosima u otadžbini. O ratu je nešto čuo. Jednu tragičnu stvar je čuo, da Srbija ne postoji: ’Moj srpski narod! … Sa mojim narodom biće rđavo’. Svetski rat ne bi izostao, od toga je nezavisan. Bio je idealist čovek, hteo je da osveti narod. Motivi, osveta, ljubav. Čitava omladina u takvom revolucionarnom raspoloženju. Govorili su o anarhističkim brošurama koje su podsticale na atentat. Danas misli drukčije, misli da je socijalna revolucija u čitavoj Evropi moguća jer se stvari menjaju. Neće o tome pred profom više da govori."
Princip je ispričao doktoru Pepenhajmu da je u januaru 1916. pokušao da izvrši samoubistvo, ne pominjući zašto.
„Priznao pokušaj samoubistva pre mesec dana, hteo da se obesi peškirom. Bila bi ludost imati neku nadu. Ima ranu na prsima i na mišici (fungus). Život kao moj, to je nemoguće. Onda oko 12 sati, nije mogao da jede, bio rđavo raspoložen, najedanput ideja – obesiti se. Kad bi imao priliku, on bi to učinio. Misli na roditelje i sve, ne čuje ništa o njima, priznaje – čežnja. To mora kod svakoga da postoji.“
Dr Pepenhajm je posetio Principa ponovo 12. maja 1916. kad je bio prebačen u bolnicu:
„On me odmah prepoznaje, pokazuje da mi se obradovao. Od. 7. IV u bolnici. Uvek nervozan. Gladan je, ne dobiva dosta da jede. Usamljenost. Ne izlazi ovde na vazduh i sunce, u tvrđavi je išao da šeta. Nema više nikakve nade u svoj život. Ne postoji ništa za njega u što bi se mogao nadati. Život izgubljen."
Za vreme treće posete, 18. maja 1916, dr Pepenhajm je zapisao: „Rana gore. Gnoji jako. Izgleda jadno. Samoubistvo mu je nemoguće sigurnim sredstvom. ,Čekati do kraja…’"
Dr Pepenhajm je Principa poslednji put video 5. juna 1916. Njegova zabeleška sasvim je kratka: „Ruka se mora, ako dopuste, amputirati. Njegovo obično, rezignirano, raspoloženje.“
Kranjčević, koji je u terezinskom zatvoru bio od marta 1915. do polovine 1917, pričao je kasnije da je uspeo da dođe u neposredan dodir s Principom zahvaljujući pojedinim stražarima. Ovako je opisao susret:
„Gavro je bio bolestan i slabio je sve više, ali je duhovno ostao uvijek svjež. Bio je zadovoljan Hadži Lojinom ćelijom, jer mu je, reče, neobično drago da je on posljednji zatvorenik Austrije iz Bosne smješten u ćeliju prvoga zatvorenika. Jednom kada su mu bolovi bili dodijali, reče mi: ,Dok sam bio na slobodi, poboljevao sam, i čak sam krv pljuvao. A sada, u ovome jadu, bez hrane i bez vazduha, živim i nikako ne mogu da umrem, da se riješim ropstva. Nije se nadao da će živ dočekati kraj rata, ali nije očajavao, govoreći da je kraj Austrije siguran i da joj je on otvorio put u propast, pa mu je svejedno hoće li dočekati kraj rata.“
Sekretar nadvojvode Franje Ferdinanda, Nikič-Bul, priča u svojim memoarima kako je posle rata čuo da je došlo do susreta između jednog austrijskog oficira iz visokih aristokratskih krugova u Beču i Principa. Oficir je pričao Nikič-Bulu da je „tokom svoga boravka u Terezinu Princip morao da ostane u samici i, štaviše, u neprestano mračnoj ćeliji… Niko ne može zamisliti šta to znači. Minuti postaju časovi, časovi postaju dani, a dani nedelje, štaviše, kao da je usled nedostatka svetlosti bila uklonjena svaka mogućnost da se vreme skrati radom ili pisanjem i čitanjem. Sem toga, tokom dana, Princip je lancima bio vezan za zid ćelije. Pod pretnjom najstrože kazne, nikom nije bilo dopušteno da se jednom jedinom rečju obrati osuđeniku. Razumljivo je što je pod ovakvim uslovima Princip tako brzo navukao tuberkulozu. Ova bolest tako je napredovala poslednjih nedelja njegovog života da je Princip u polusvesti visio u svojim lancima“.
Principu je ruka morala da bude amputirana. Dr Marš, koji ga je lečio u zatvorskoj bolnici, 1936. godine je na osnovu dokumentarnog materijala iz bolnice, objavio svoja sećanja na Principa.
„Kada sam u leto 1916. počeo lečiti Principa na hirurškom odeljenju garnizonske bolnice u Terezinu, on je već bio kandidat smrti, živi leš: njegovo do kostiju sasušeno telo pokrivale su mnoge tuberkulozne rane u veličini tanjira... U razgovoru sa mnom on nikada nije žalio ono što je učinio, čak i da je mogao da nasluti strahovite posledice atentata – izbijanje svetskog rata. Na crtama njegovog lica počivala je gotovo svečana ozbiljnost: oči, koje su duboko ležale u svojim dubinama, izgubile su sjaj i plamen, i one bi zasjale na trenutak kad bi počeo da govori o oslobođenju naroda. Predan strpljivo svojoj sudbini, on se oprostio od svih zemaljskih stvari i svoj skori konac očekivao je sa stoičkom mirnoćom.
Za vreme dvogodišnjeg tamnovanja narasla mu je dugačka brada, tako da je izgledao za deset godina stariji. Kad su mu skinuli bradu, preda mnom se pojavilo jedno inteligentno, mladalačko lice, puno izražaja. Vitko i nežno, Principovo telo imalo je tipičan tuberkulozni habitus. Kao što sam već pomenuo, grudi su mu bile prekrivene velikim tuberkuloznim gnojnim ranama. Zglob u desnom laktu tuberkulaza je toliko bila uništila da se gornji i donji deo ruke morao da veže srebrnom žicom. Zašto je lekarima bilo zabranjeno da mu amputiraju donji deo ruke, koji više nije ničemu služio, ja sebi ni do danas ne mogu da objasnim.
Princip je obično svakog drugog dana dolazio u operacionu salu na previjanje. Pošto smo morali da previjamo gornji deo tela, ja sam za njegovo previjanje morao da utrošim više materijala no za pet ranjenih vojnika. Tuberkulozni proces rapidno je napredovao. Principovi dani bili su izbrojani.“
Nema očevica poslednjih dana Principovog života. Međutim, sačuvana je njegova smrtovnica, u kojoj se kaže da je Princip umro 28. aprila 1918, u 18.30 u zatvorskoj bolnici. Kao uzrok smrti navodi se tuberkuloza kostiju. Austrougraska monarhija, čiji je kraj žudno želeo, nestala je 31. oktobra. Nadživela ga je samo šest meseci.
Princip je sahranjen tajno, u noći između 28. i 29. aprila. Do kraja rata niko nije znao gde je sahranjen. Strahujući da bi njegove kosti mogle postati relikvije za Srbe i druge slovenske narode, zatvorski čuvari tajno su Principovo tijelo sahranili u neoznačen grob. Jedan austrijski vojnik, po narodnosti Čeh, František Lebl, otkrio je Principov grob. Sa četiri vojnika dobio je naređenje da sahrani Principa na mesnom katoličkom groblju, sa instrukcijama da ne sme da otkrije gde se grob nalazi. Kad su vojnici došli na groblje, našli su već iskopanu raku nasred jedne staze. Pošto su spustili kovčeg, zatrpali su raku, uklonili sve tragove ukopavanja da bi sprečili da grob bude otkriven. Ali Lebl je iste te noći načinio skicu groblja i Principovog groba. Poslao ju je svome ocu da je sačuva u slučaju da on bude poslat na front i tamo pogine. Preživeo rat i po povratku odmah otišao u Terezin i na Principov grob stavio češku zastavu.
Ekshumacija Principovih ostataka izvršena je 9. juna 1920. Među prisutnima bio je dr Mozel koji je amputirao Principovu ruku. Kad je grob otvoren, nađen je skelet s jednom rukom. Principovi posmrtni ostaci, zajedno sa Čabrinovićevim, Grabežovim i ostacima drugih zaverenika koji su umrli u austrougarskim zatvorima, preneti su u Sarajevo i tu sahranjeni u zajedničku grobnicu. U istu zajedničku grobnicu sahranjeni su i posmrtni ostaci Ilića, starijeg Čubrilovića, Jovanovića i Žerajića.
Nakon što je završena Kapela vidovdanskih heroja 1939. godine, njihovi ostaci položeni su u kriptu kapele ispod ploče na koju su urezane reči srpskog pesnika i vladike Crne Gore Petra II Petrovića Njegoša: „Blago tome ko dovijek živi, imao se rašta i roditi”, a ispod njih stoji natpis „Vidovdanski heroji” sa imenima sahranjenih. Kapelu je podigla crkvena opština Srpske pravoslavne crkve u Sarajevu sa mitropolitom dabrobosanskim Petrom na čelu, a projektovao je arhitekta Aleksandar Deroko u srpsko-vizantijskom stilu.
Čovek kome je bilo povereno prebacivanje Principovih posmrtnih ostataka u Sarajevo otkrio je na zidu ćelije čuvene stihove koje je Princip ispisao krvlju:
„Naše će sjene hodati po Beču
Lutati po dvoru, plašeći gospodu"
Za vreme Jugoslavije, danas Latinska ćuprija, mesto atentata, nosila je ime Principov most u znak sećanja na velikog heroja. Na mestu sa koga je 28. juna 1914. Gavrilo Princip pucao na Franca Ferdinanda stajalo je ukupno pet spomen-ploča. Prva je postavljena 1916. godine i jedina je koja je posvećena Francu Ferdinandu. Na njoj je pisalo: „Poginuše na ovom raskršću mučeničkom smrću od ubojničke ruke prijestolonasljednik nadvojvoda Franjo Ferdinand i supruga mu vojvotkinja Sofija Hohenberg.“ Ovaj spomenik je demontiran krajem 1918. godine.
Pogledajte u galeriji kako izgleda Kapela vidovdanskih heroja u Sarajevu gde počivaju atentatori:
Prva od četiri spomen-ploče posvećene Principu postavljena je 1928. godine, a ostale 1945, 1953. i 2004. godine. Prva ploča, na kojoj je pisalo: „Na ovom istorijskom mjestu Gavrilo Princip navijesti slobodu na Vidov-dan 15. (28.) juna 1914“. svečano je predstavljena javnosti 2. februara 1930. godine, uoči petnaeste godišnjice izvršenja smrtne kazne nad Veljkom Čubrilovićem, Miškom Jovanovićem i Danilom Ilićem, 1915. godine.
Posle napada nacistične Nemačke na Jugoslaviju 6. aprila 1941. godine i potpisvanja kapitulacije, 17. aprila su Nemci ušli u Sarajevo. Ploča posvećena Principu bila je skinuta, a potom i svečano uručena Adolfu Hitleru kao rođendanski poklon, 20. aprila. Primopredaju je zabeležio Hitlerov lični fotograf Hajnrih Hofman. Nemcima je ovo bio simbol osvete srpskom narodu za poraz u Prvom svetskom ratu i ubistvo prestolonaslednika. Ploča je tokom Drugog svetskog rata bila izložena u berlinskom Vojnom muzeju kao dokaz „srpske zločinačke krvave krivice za Svetski rat”, ali njena kasnija sudbina ostala je nejasna.
Pogledajte u galeriji kako je izgledala prva spomen-ploča posvećena Principu, koju su nacisti uklonili i poklonili Hitleru:
Posle oslobođenja, u maju 1945. godine u Sarajevu, na mestu atentata postavljena je nova ploča. Na njoj je pisalo: „U znak vječite zahvalnosti Gavrilu Principu i njegovim drugovima borcima protiv germanskih osvajača posvećuje ovu ploču omladina Bosne i Hercegovine, Sarajevo 7. maja 1945“.
U zgradi u kojoj se nalazila ispred koje je Princip pucao, 1953. godine otvoren je Muzej Mlade Bosne, a spomen-ploča iz 1945. zamenjena je novom. Na ovoj trećoj ploči pisalo je: „Sa ovoga mjesta 28. juna 1914. godine Gavrilo Princip svojim pucnjem izrazi narodni protest protiv tiranije i vjekovnu težnju naših naroda za slobodom“.
Ova ploča potrajala je do 1992. godine, kada su je razbili maljevima pripadnici tzv. Armije BiH. Nekadašnji Muzej Mlade Bosne je potom preimenovan u Muzej „Sarajevo 1878-1918.“, i u njemu se danas nalazi deo Muzeja Sarajeva posvećen periodu austrougarske okupacije.
Ploča koja danas stoji na mestu Sarajevskog atentata postavljena je 2004. godine, sa neutralnim tekstom i prevodom na engleski jezik: „Sa ovog mjesta 28. juna 1914. Gavrilo Princip je izvršio atentat na austrougarskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju“. Ponos na borbu za slobodu srpskog revolucionara skrajnut je u stranu.
U Beogradu je 28. juna 1915. godine otkriven spomenik Gavrilu Principu u Parku Gavrila Principa, kao zajednički projekat Vlade Republike Srbije i Vlade Republike Srpske. Izradio ga je smederevski vajar Zoran Kuzmanović, koji je uradio i skultpuru Principa za Republiku Srpsku, gde je ona postavljena 2014. godine u Istočnom Sarajevu.
Rodnu kuća Gavrila Principa u selu Obljaj u Federaciji BiH, spalile su ustaše 1942. godine za vreme Nezavisne Države Hrvatske. Obnovljena je 1964. kada je dobila status muzeja i posećivale su je brojne ekskurzije iz raznih krajeva bivše Jugoslavije. U njoj se, pored ostalog, čuvao autentični plan atentata na Franca Ferdinanda. Pored kuće je stajao kamen na kojem je Princip kao dečak uklesao svoj lik i datum rođenja – 25. jul 1894.
Pogledajte u galeriji fotografije spomenika Gavrilu Principu u Beogradu, Istočnom Sarajevu i Bijeljini:
Srpsko selo Obljaj je stradalo i za vreme Operacije „Oluja” 1995. godine kada je izvršeno etničko čišćenje cele opštine Grahovo od Srba. Principova kuća prva je spaljena od strane pripadnika 7. gardijske brigade Vojske Hrvatske prilikom njihovog ulaska u selo. Eskponati su izgoreli, kao i krov od oblovine, a od kuće su ostali samo kameni temelji. Stradala je kompletna unutrašnjost, ognjište, pa i najvredniji eksponat, plan atentata. Posle toga, imena ulica i škole su promenjeni. Muzej je ostao u ruševinama i vremenom zarastao u travu.
Godine 2013. najavljen je početak obnove muzeja, čiju su inicijativu pokrenuli Udruženje Grahovljana u Novom Sadu i grad Novi Sad, koji je obezbedio potrebna sredstva finansiranja. Kuća je ponovo otvorena na stogodišnjicu atentata na Vidovdan 28. juna 2014. godine. Na donjem spratu je muzejska postavka o Gavrilu Principu, a na gornjem je rekonstruisan nameštaj iz vremena u kojem se u kući stanovalo.
Simbol borbe za slobodu
Život Gavrila Principa uzidan je u temelje jugoslovenske države i novog poretka u Evropi, pa zato njegovo ime i danas izaziva negativne reakcije u dobrom delu anglosaksonskih podneblja. Međutim, veličinu Principovog čina to ne može da ugrozi. Na simboličkom planu, kao devetnaestogodišnjak je opravdao značenje svog prezimena, pa nije slučajno što je jednog principa ubio Princip i tako se upisao u istoriju herojske borbe protiv tiranije velikih i moćnih, u slavnu istoriju borbe za slobodu.
Vladika Atanasije svojevremeno je rekao da je „Princip stao ispred tiranina, baš kao i biblijski David ispred mnogo jačeg Golijata". Time je dokazao da se za slobodu uvek vredi boriti, ma koliko jak neprijatelj se nalazi prekoputa, jer sloboda nema cenu.
Autor: Miloš Filijović
Zabranjeno preuzimanje dela ili čitavog teksta i/ili foto/videa, bez navođenja i linkovanja izvora i autora, a u skladu sa odredbama WMG uslova korišćenja i Zakonom o javnom informisanju i medijima.
Bonus video: Vidovdan nas uči kako da opstanemo u najtežim vremenima