FAMOZNO: KARADŽIĆEM PROTIV TOMPSONA
Kao što je onaj papa kardinalu Venecije, na čiju zatucanost su mu su se lokalci požalili, mogao „dati šešir“ (kardinalski čin), ali mu nije mogao dati pametnu glavu, tako i EU može dati članstvo i - još važnije, fondove - ali glave ne može dati.
Otuda je bezrazložan strah - kao što je neutemeljena i nada - da bi eventualni prijem Srbije u EU zadao smrtni udarac „našim posebnostima“ i „našem identitetu“. U toj stvari najracionalniji je bio i stvar je najbolje prokužio pokojni Veselin Đuretić, koji je pre petnaestak godina u Politici - a gde drugde - objavio programski tekst, o kome sam svojedobno pisao u Famoznom, a koji ću danas prepričati.
Treba da damo sve od sebe da uđemo u EU, pisao je otprilike Đuretić, pa da, kad budemo primljeni, opelješimo fondove, pokupimo pare, izgradimo šta treba izgraditi, pa da onda zabijemo nož u leđa EU i vratimo se pod okrilje majčice Rusije.
Uopšte uzev, svi nacionalistički strahovi su ili preuveličani, ili izmišljeni. Hrvatskom nacionalizmu i tompsonizmu zapravo je krenulo tek posle prijema u punopravno članstvo EU. Do tada, hrvatske političke garniture su se ponašale onako kako je Đuretić savetovao da se ponašaju naše, srbske - dakle, u skladu sa pravilima EU - da bi se sutradan po prijemu vratile na fabrička podešavanja.
Otuda strah naših Tompsona i Tompsona uveoca od ulaska u EU nije strah od mogućnosti gubitka identiteta, nego strah od gubitka straha. Površno je gledište da nacionalizam počiva na strahu od - u našem slučaju Srba od Hrvata i Hrvata od Srba - ne, nacionalizam počiva na čistom strahu koji se, da bi dete imalo ime i da se Vlasi ne bi dosetili, projektuje na okolinu.
Iz psihologije za drugi razred gimnazije znamo da se iz straha rađa agresivnost, koja ide naruku ubici, koji - ako je verovati Jungu, a ja mu verujem - čuči zapreten u svakom čoveku. Većina ljudi ipak nikad ne postaje ubica ili zato što se boji kazne, ili zato što im se nije pružila prilika, ili (vrlo retko) zato što su savladali strah.
Što ne znači da su ga eliminisali. Da su ga „razbili“, kako to kažu ovdašnji strašljivci. Savladati strah, to znači ne podleći strahu, živeti sa strahom ne projektujući ga na okolinu. Tako se rađaju slobodne ličnosti.
Mojoj neznatnosti su, recimo - bar u teoriji - prihvatljiviji izlivi otvorene agresije nego pasivno-agresivne političke manifestacije maskirane u koncerte i književne večeri, poput Tompsonovog koncerta ili poetske večeri Radovana Karadžića.
Ne zato što će kumulativno dejstvo takvih koncerata i takvih poetskih večeri na kraju izazvati još jedan rat, nego zato što takvi koncerti i poetske večeri profanišu i upropašćavaju umetnost. Onaj prethodni rat je, navodno, započeo na fudbalskim stadionima, izgleda da će sledeći - koji visi u vazduhu - početi na hipodromima i kamernim književnim večerima.